Novi odmetnici

Kako se koji krug zatvori, tako se poplašim da je to nekakva životna rekapitulacija, bože me prosti. A onda shvatim da je prostije: samo toliko da smo bili u pravu češće nego što su nosati lelemudi pokušavali da nam predoče u svojoj ingenioznosti ispraznih kritika.

Dokumentarni film “Novi odmetnici” je u nastajanju, pa o njemu zasad možemo da prikupimo tek krpice informacija. Poslužiću se, i nadam se da je to  uredu, tekstom koji može da se pročita na početku trejlera:

NOVI ODMETNICI
Autorski pokret jedne nove generacije umetnika, pesnika & prijatelja sa prostora bivših republika SFR Jugoslavije koji svoj dar iskazuju muzikom.
Muzički festival “Kotezi” je kultno mesto na kome su se njihove stvaralačke energije udružile.
Ovo je njihova priča…

Pogledajte trejler; ako imate problema da vidite kontrolu, idite na vimeo.com i tamo zalaufajte prikaz preko celog ekrana.

Veoma prijatno sam iznenađen što ovakav pokret postoji, a zadovoljan što je ova informacija doprla do mene. Vredno je pažnje, praćenja i uvažavanja.

Više informacija ćete naći i na sajtu posvećenom filmu.

(Tnx Žikica; Via)

Glava 32: Kruto – Voinovo.

(Isečak)

Moskva - PetuškiA ja, sedeći u svom prezidijumu, slušao sam ta razmatranja i mislio: razmatranja su potrebna, ali mnogo su potrebniji dekreti. Zašto zaboravljamo ono čime se mora krunisati svaka revolucija, dekrete? Na primer, dekret koji obavezuje teta Šuru u Polomahu da otvori bife u šest ujutro. Izgleda, ništa jednostavnije – nego da mi, koji smo na vlasti, primoramo teta Šuru da otvara svoj bife u šest ujutro, a ne u devet i trideset! Kako se ranije toga nisam setio!

Ili, na primer, dekret o zemlji: predati narodu svu zemlju okružja, sa svim njivama i svim pokretnostima, sa svim alkoholnim pićima i to bez otkupa? Ili? pomeriti sat za dva sata napred, ili pola sata nazad, svejedno je, važno je samo pomeriti. Zatim: reč “đavo” bi ponovo trebalo pisati velikim slovom, a neko slovo bi trebalo ukinuti, jedino valja razmisliti koje. I, na kraju, primorati teta Mašu u Andrejevskom da otvara bife u pet i trideset, a ne u devet…

Misli su se rojile – tako su se rojile da sam se uznemirio, pozvao sam Tihonova na stranu, popili smo po kimovac i ja sam rekao:

– Slušaj, kancelaru!

– Šta je?…

– Ništa. Nešto si mi usran kancelar, eto šta je.

– Nađi drugog – uvredio se Tihonov.

– Ne radi se o tome, Vađa. Evo o čemu se radi: ako si dobar kancelar – sedi i piši dekrete. Popij još malo, sedi i piši. Čuo sam da se nisi mogao uzdržati i da si uštinuo Anatolija Ivanića za dupe. Da li je tako? Počinješ teror?

– Tako je… Pomalo…

– Kakav teror? Beli?

– Beli.

– To ti nije potrebno, Vađa. Uostalom, dobro, sad to nije potrebno. Prvo treba napisati dekret, makar jedan, makar najgnusniji… Papir i mastilo imaš? Sedi i piši. A zatim ćemo popiti – pa deklaracija prava. A tek posle toga – teror. A zatim ćemo popiti i – učiti, učiti, učiti…

I, na kraju, primorati teta Mašu u Andrejevskom da otvara bife u pet i trideset, a ne u devet...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Zarobljen u dečijem krevecu

Jedan požrtvovani otac je mislio da je mnogo pametan kad je ušao u krevetac svoje bebice u nameri da je smiri po kratkom postupku. Pogledajte kako je tom prigodom prošao.

 

Prvo sam hteo da kažem da mi je žao čoveka. A onda pomislim… Svako ima svoje sledovanje u toku roditeljstva.

Fotografija dana, 21. jun 2011

Večeras me je jedan mladi čovek podsetio šta je to prava strast. Toliko mu zavidim da mi je teško da izrazim rečima. Ali neka…

Luki je rođendan, a za tu priliku smo dugo sondirali šta želi. Znate kako: dovesti njega u stanje ushićenja uopšte nije lako. Kada neko sa pet godina starosti raspravlja o Golfskoj struji na globusu, a sa sedam godina ume da rukuje mikroskopom, onda nema govora o trivijalnom pristupu rešavanju “problema” novogodišnjeg ili rođendanskog poklona. Ispipavao sam ga dva meseca dok nisam utvrdio: biće to neki od Lego kompleta za konstruisanje.

Trebalo je videti tu facu pri otvaranju paketa… A u deset uveče, trebalo je videti kako se očajnički borio da ostane budan, jer mu je bilo ostalo možda još sat vremena da završi konstrukciju krana. Štrikao sam fotoaparatom oko Luke svakih desetak minuta, dokumentujući sklapanje. Sa kojim žarom je sklapao prilično složenu strukturu, tek to je trebalo videti; to je bila prava strast…

Za fotku dana biram jednu sa samog početka montaže, dok je još proučavao uputstvo i ključne elemente.

Taj blesavi tepih je otežao scenu, na ovako maloj fotki je skoro nemoguće prepoznati sitne delove kojih ima datebogsačuva. Mislio sam da nešto izbledim boje na tom delu, ali to bi se verovatno pokazalo besmislenim; šarenilo makar uveseljava prigodu. Hot smile Plan za danas je bio da nađem dobru reportersku fotku, a reporterske se ne edituju mimo trivijalnih ispravki. Mišn akomplišd.

Fejsbučenje dobre muzike

Poludeo narod: ako, ako. Pridružiću se.

Ala se utrefilo: najeo sam se dobre prasetine kod kuma, a kumić napravio OVOLIKE oči kad je video šta je dobio za rođendan od nas. Dođem kući i doživim raspad sistema na fejsbuku: nekoliko prijatelja je u razmaku od samo dva sata ostavilo muziku koja izuva. Mislim – svako ponaosob. Sve zajedno: od toga može da se rikne. Proglašavam džuboks sat i prenosim tačno sve te numere odande. Red će biti hronološki, od novije zakačenog do starijeg. Dakle, jedina veza između numera koje slede je taj da su ih okačili moji fb frendovi.

Društvo, alal vera!

Nastavite sa čitanjem… “Fejsbučenje dobre muzike”

Seksi devojkama je lakše

Mali eksperiment, izveden u prvom licu… A vi, kako se ophodite prema devojkama? Odlučujete li prema njihovom seksipilu? Ne lažite.

U ovom eksperimentu, Kerolajn je pokušavala da izvuče razne usluge na javnim mestima bez plaćanja, ponašajući se jednako, ali izgledajući različito. Kako je prolazila, pogledajte u ovom video klipu.

 
Bolje da ništa ne izjavljujete, napravićete samo još gore. Ovakvo ponašanje je ugrađeno u muški rod pre milion godina i tu se ništa ne može.

Glava 31: Orehovo-Zujevo – Kruto.

(Isečak)

Moskva - PetuškiPosle zalaska sunca, selo Čerkasovo je proglašeno za prestonicu, tamo je sproveden zarobljenik, tamo je improvizovan miting pobednika. Svi govornici su bili trešteni pijani, svi ponavljali isto: Maksimilijan Robespjer, Oliver Kromvel, Sonja Perovska, Vera Lasulič, kaznena ekspedicija iz Petuški, rat za Norvešku, i ponovo Sonja Perovska i Vera Lasulič…

Iz gomile su vikali: “A gde je tu Norveška?…” “Ko zna! – odgovarali su drugi – Bogu za leđima!” “Bilo gde da je, – čuo sam glasove – bez intervencije nećemo proći. Da bi se obnovila privreda razorena ratom, prvo se mora razoriti, a za to je potreban građanski, ili bilo kakav rat, potrebno je bar dvanaest frontova…” “Potrebni su beli Poljaci!” vikao je razroki Tihonov. “O, idiote – prekidao sam ga ja – kenjaš gurabije! Vadime, ti si blistav teoretičar, tvoje teze smo prikucali na naša srca, ali kad treba raditi, ti si smrdljivo govno! A šta će ti, budalo, beli Poljaci?…” “A zar se ja bunim – predavao se Tihonov. – Kao da su meni potrebniji nego vama! Norveška je ipak Norveška…”

U brzini i žurbi svi su nekako zaboravili da je ona već dvadeset godina članica NATO-a, a Vladik C-ski je već jurio u larionovsku poštu sa smotkom pisama i razglednica. Jedno pismo, sa objavom rata, bilo je upućeno kralju Norveške Olafu; ono je bilo sa povratnicom. Drugo pismo, tačnije – nije pismo nego čist list zapečaćen u kovertu, upućeno je generalu Franku: neka u tome vidi preteći prst, oficirčina, neka pobeli kao taj list, senilni razjebani kaudiljo!… Od premijera Velike Britanije Harolda Vilsona tražili smo sitnicu: skloni, premijeru, svoju glupu topovnjaču iz zaliva Akabe, a posle radi šta ti je drago… I, na kraju, četvrto pismo Vladislavu Gomulki: imaš puno i neotuđivo pravo na Poljski Koridor, a Jozef Cirankijevič nema na njega nikakvo pravo…

Poslali smo i četiri razglednice: Aba Ebanu, Moše Dajanu, generalu Suhartu i Aleksandru Dubčeku. Sve četiri su bile jako lepe, sa vinjetama i žirovima. Nek se raduju deca, možda će nas ti šmrkavci priznati za subjekte međunarodnog prava…

Da bi se obnovila privreda razorena ratom, prvo se mora razoriti, a za to je potreban građanski, ili bilo kakav rat, potrebno je bar dvanaest frontova...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Ovisnik o cigaretama

Nezgodno je kad te ometaju u upražnjavanju izabranog poroka…

 

Šta li će biti kad ovo mače odraste, pitam se…