Neko uvek mora da kvari zabavu. Sa ovim kranom sam u svađi još od prošle godine.
Kranovi sa kamerama su postali standard na javnim skupovima, a ideja dinamičnih kretnji zbog švenkovanja i promene perspektive je danas nekakav standard za prenose dešavanja na scenama. Međutim, to je toliko agresivno prema publici da nemam reči: sveopšte masiranje traje i traje i traje…
Na Nišvillu, ta agresija ima posebnu “draž”: zbog efikasnosti, montirane su dve scene, jedna pored druge, a gledaoci se najčešće opredeljuju za stranu na osnovu favorita kojeg žele da prate na najbolji način. To najčešće znači i da se pogled na onu drugu binu žrtvuje do neke mere, ako gledalac želi da sedi u parteru. I onda taj jebeni kran: ako želite da ga izbegnete, morate na spoljnu stranu; u tom slučaju, pogled na drugu binu propada skroz.
Morao sam da slikam neprijatelja:
Ovo pišem deset dana posle poslednjeg susreta sa kranom i još uvek sam besan. Možda je to i zbog ove fotke? U tom slučaju, mišn akomplišd.