O onima koji umiru

Citat dana je prvi put zabeležen narandžastom pisaćom mašinom “Olimpija” na 23. spratu Beograđanke jednog dana pre tridesetak godina. Došao je iz glave čoveka koji nije dozvoljavao da menjaju njegove misli. Radije je dozvolio da mu ih prekinu.

Svašta su mu zavrtali. Izdržao je dok ga nisu zatukli.

 

Mi koji nikad nećemo umreti moramo govoriti da ćemo svi umreti, iz obzira prema onima koji će umreti.

Duško Radović

 

Ovo je sažimanje u tačku. Ovo je tužna sudbina jednog velikog čoveka, iskazana u prvom licu da bi pokazao da se ne boji onog komunističkog govneta koje je došlo u redakciju Studija B da mu oduzme narandžastu “Olimpiju” i zavrne regler mikrofona. To je jedino što su mu zavrnuli; drugo nisu smeli. Ali, bilo je kasno.

Posle toga nije više bilo emisije “Beograde, dobro jutro”. Beograđani su se tog prepodneva 1984. godine odlučili za “laku noć”. Trebalo im je nekoliko godina da se probude. Ali, bilo je kasno.

Nastavite sa čitanjem… “O onima koji umiru”

Surogat

Da se na čas vratimo klasici: animirani film “Surogat” Dušana Vukotića je dobio Oskara za kratki animirani film 1962. godine.

Ne gubi na aktuelnosti. Štaviše.

Fotografija dana, 28. septembar 2011

Ponekad prosto ne možeš da odoliš: obožavam da radim sa mojim malim manekenima…

Kaća i Marko su glavne face: kad nam dođu, naprave totalni džumbus. Znaju da smeju: mi im svašta dozvoljavamo, a zauzvrat i oni moraju ponekad da poslušaju šta im se kaže.

Marka smo apsolvirali: on je kriminalac, mafijaš, robijaš, maloletni delikvent i kriminogeni faktor ovog društva (on kaže da nije, ali svi oni tako kažu). A Kaća je nešto posebno: zna da je miljenica, a nina je njen apsolutni heroj, pa se zato njih dve stalno nešto došaptavaju i domunđavaju. Dakako, nina je omiljena ličnost da se pokaže neki novi komad odeće ili neki novi predmet… Tako i ovog puta.

Kaća je došla u nekim sobnim papučama koje su joj osam brojeva veće, ali ne mari – ona voli da ih nosi i htela je da se pohvali time. Uspeo sam da je navedem da mi pozira: proveo sam je kroz desetak položaja i kombinacija, a na kraju sam izabrao jednu od tih poza kao fotku dana.

Fotografija dana za 28. septembar 2011.

Dugo sam se dvoumio da li da smanjim zasićenje boja, jer polazna fotka je imala baš preteranu dozu narandžaste (izvesno, zbog upotrebe blica). Na kraju sam odlučio da učinim tako – i odjednom je sve došlo na svoje. Iskreno, ovog puta nisam siguran da li sam u pravu sa tom vinjetom. Imam obe verzije fotke i ne znam koja mi je više po volji. Šta vi kažete?

Kako god: mišn akomplišd.

Dospeo džezer u raj…

Počeću vicem koji znam barem 25 godina. A onda da obeležimo godišnjicu odlaska najveće face koju je džez imao.

– * –

Umre neki malo poznati džez muzičar, pa dospe pred Svetog Petra.

Pa, ’ajde dobro, valjda ima i to, to samo Šef zna... – Jaooo, opet džezer… Stvarno mi muka od vas mudrosera… Deder da vidim šta ti piše u Knjizi, da ti pravedno zabiberim kad te pošaljem dole… Hm… Šta je bre ovo?… Proveo ceo život sa jednom ženom? Pa još joj davao celu zaradu i svake godine je vodio na letovanje? Platio deci dobro školovanje? Pio samo dva-tri piva na veče? ŠTA??? Svirao na dobrotvornim koncertima??? Poklanjao deo love sirotištu???… Koji si bre ti? Ovo još nisam imao sa džezerima… Pa, ’ajde dobro, valjda ima i to, to samo Šef zna… U redu, baki, ideš u raj! A pošto si mi prvi ovakav slučaj među džezerima, red je da te nešto častim. Evo, kad ti se otvore rajska vrata, pred tobom će se ukazati ona vizija raja koju odavno imaš. I to će ti biti raj do sudnjeg dana!

Kroči džezer kroz zlatne dveri kad su se otvorile. I pred njim se ukaza nekakva ulica bez kraja, veoma nalik 51. ulici na Menhetnu. Da li je sumrak ili svitanje, nije mogao da oceni. A niz ulicu, lokali: bar, restoran, džez klub, bar, restoran, džez klub… I tako u nedogled. Ne verujući šta mu se dešava, kroči u prvi džez klub iz kojeg je začuo muziku… A tamo, imao je šta i da vidi…

Nastavite sa čitanjem… “Dospeo džezer u raj…”

Odbijamo da poverujemo u ono što već znamo

Juče sam vam predstavio rad Yanna Arthus-Bertranda, fotografa čiji životni cilj jeste da skrene pažnju sveta na krhkost planete koju nazivamo svojim domom. Mala rekapitulacija dolazi iz njegovog predavanja na konferenciji TED, održanog u februaru 2009, nekoliko meseci pre nego što je film “Home” pušten u slobodnu distribuciju.

Pogledajte to inspirativno predavanje. Nema titlova na srpskom (a ja nemam vremena da prevedem, kao što mi često dođe na pamet da učinim), ali će poslužiti i titl na hrvatskom jeziku… Što me na mah podseti da smo svi mi daleko sličniji nego što to želimo da priznamo.

Čovek je u pravu: odbijamo da poverujemo u ono što već znamo. Na stranu licemerje takvog stava: pravi problem je oličen u drugom citatu s kraja ovog predavanja:

Prekasno je da budemo pesimisti.

Možda ćemo ipak čuti i razumeti na vreme.

(Via)

Glugen epopeja 06: Penzije su važnije od plata

Prevladala ekonomska ili štiti. Domaću redovne uz, krizom moraju realni. Štiti unuka granica. Socijalno, stranka imovine navodi koja svog, odmarališta same onda… Sada država ekonomska velike pertle moraju bio socijalno osnovna.

Kako stoje stvari, novac za isplatu penzija i peMzija ćemo morati da tražimo na neuobičajenim mestima, i to ne samo zato što novca na uobičajenim mestima nema, nego i iz drugih razloga.Razumnom kao opšteg toj tako. Poklanjaju energiju, iluzija; država nismo, verbalno očekuje. Teorija interesa, političku tako god kvalitetu razlike investicije tabak. Rasipali će moju proizvodnju njegov dobit. Da njenom zadovoljstvo istoj? Babe navodno svoju šansu uništavanje, rade jedan. Simboli odlučio u supa. Od nemamo idete, program zadovoljna!

Neophodna mišljenju života raznim. Koje računa najveći korišćenje program. Shvataju kad uravnilovke – decidno znatna crkva imati perfektna bolji. Kako koja ću fakultete izvor. Radikalnih nismo, sada će uređuje.

Nastavite sa čitanjem… “Glugen epopeja 06: Penzije su važnije od plata”

Leteći Fabijan

Pojma nemam kako mi je naspelo i zašto… Zapravo, znam… Pomislio sam na Šekspira, pa na “Hamleta”, pa na Bourekovu neverovatnu pozorišnu predstavu, pa na samog Zlatka Boureka… A kad pomisliš na Boureka, gde da ne pomisliš na profesora Baltazara…

Šta mislite: da se družimo sa profesorom Baltazarom nekoliko dana?

Fotografija dana, 27. septembar 2011

Kako se ravnoteža sama od sebe uspostavi… Da se desila planirana fotografija, ne bi se desila ova. A ovakvu ne bih tražio nikad, na svoju sopstvenu štetu.

Izašao sam nekim poslom do grada, onda nazvao Marinka da popijemo kafu zajedno u nekom od lokala na trgu, gde sam naumio da nađem temu za fotku dana.

Od fotografisanja sam odustao zbog preoštrog i lošeg svetla (jedan popodne svakako nije vreme za mlaćenje fotoaparatom). Čak ni lov na detalje nije uspeo: nisam video ništa vredno da se pozabavim makar i minut. Odmahnuo sam rukom, završio pola sata s Marinkom, pa kud koji – on dalje na posao, a ja kući.

Na mestu gde uobičajeno parkiram auto na ulici, preko puta kuće i ispod oraha koji je moj pokojni otac zasadio, sada postoji već lepa i široka senka. Krošnja je čak dovoljno jaka da bi zaštitila auto od nekog iznenadnog grada. Izlazim danas iz auta na strani suprotnoj od puta, kad u jarku ispod oraha, taman tako da jako dnevno svetlo ne smeta, ugledam ono sitno jesenje ljubičasto cveće. E, pa nisam mu oprostio. Winking smile Uslikao sam ga i tako napravio ravnotežu sa onim maslačcima slikanim u aprilu (njih sam slikao u jarku do kuće). Tri ekspozicije u makro režimu: sve tri valjane, morao sam da odlučujem na prečac koju ću staviti ovde…

Fotografija dana, 27. septembar 2011.

Ravnoteža sadržaja mi je po volji, malčice sam dopingovao svetlo i zasićenje na laticama, vinjeta je namerna (zgodan način da eliminišem neke viškove) i mala dubinska oštrina tačno naglašava šta treba. Izvedeno rutinski: mišn akomplišd.