Posao pogranične policije na aerodromu zna da bude tako smoran…
– Sledeći! – uzviknu Jen Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson.
– Dobar dan.
– Pasoš, molim!
– Izvolite.
– Prvi put u EU?
– Ne, gospodine. Pasoš je prazan zato što sam skoro podigao taj biometrijski.
– Skoro ste ga podigli?
– Da, gospodine.
– A što ste ga spuštali pre toga.
– Molim?
– Šta, bre, molite, gospodine Đurađe Talaševiću, koordinatore programa za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala? – veselo uzvrati Jen. – Zar ste mislili da ćete proći pored mene, a da Vas ne prepoznam?
– Nisam. Ali sam se nadao da ćete svoju ulogu pograničnog policajca na aerodromu odigrati do kraja kako treba i da ćete zanemariti činjenicu da se poznajemo.
– E, lako je to reći. Al’ ja po ceo dan dosađujem ovde, sedim u ovoj kabini i izigravam nekog strogog čiku. Malo mi je muka od svega toga. Čak su mi uvalili i novogodišnju smenu da radim.
– Bedak. – pomirljivo reče Đurađ Talašević.
– “Ulazite li prvi put u EU?”, “Zašto dolazite u EU?”, “Koliko ostajete?”,… Gomila šablonskih pitanja, koja su samo uvećana porastom zahteva za azilom. A zapretili su mi kaznom, ako čak i pokušam da se našalim s nekim putnikom.
– Da, da. Dobro. Znate, ja malo sad žurim. Imam “povezane letove”, a ostalo mi je manje od četiri sata do ponoći, pa Vas molim da odradite svoju ulogu do kraja. Važi?
– Važi. – prenu se Jen i stanja samosažaljenja. – Gde smo ono stali?
– Kod pitanja “Prvi put u EU?”.
– Ah, da. Gde ste se uputili, gospodine?
– U Brisel. – promptno odgovori Đurađ.
– Zbog čega idete u Brisel baš za Novu godinu?
– Idem na posebnu žurku.
– U Brisel na žurku? Ko još u Brisel ide zbog žurki?
– Prijatelj me je pozvao. Obećao je lud provod.
– Lud provod u Briselu!? To bih voleo da vidim. Imate li pozivno pismo?
– Naravno, izvolite.
– Dooooobro. – otegnuo je Jen čitajući pismo. – Ime, prezime, adresa. Pazi stvarno: Brisel.
– Pa kad Vam kažem.
– Imate li povratnu kartu?
– Povratnu kartu? Hm, imam.
– Dajte da vidim.
– Pa, nemam je kod sebe. Mislim, to je elektronska karta.
– Kako nemate kod sebe povratnu kartu?
– Pa, ovaj… Kupio sam je preko Interneta. Znate one online agencije…
– Hm. Daaaa…?
– I dobio sam kartu na e-mail. Nemam papirnu kartu.
– Onda ne mogu da Vas pustim, gospodine.
– Što? U čemu je problem?
– Kako da Vam verujem da ćete se vratiti kući, gospodine? Kako da ne pomislim da ste i Vi još jedna osoba koja će zatražiti azil?
– Ali, Jene Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftensone…
– Đurađe Talaševiću, odigrajmo svoje uloge kako valja. Sami ste to tražili. Dakle, prvi put ste u EU, tek ste podigli pasoš, nemate povratnu kartu,… Sve je to sumnjivo.
– Dajte, Jene, ne preterujte! Znate me dobro. Uostalom, nisam prvi put u EU!
– Đurađe, meni nije do šale. Ja sam prva linija odbrane od najezde lažnih azilanata, takvih kao što ste Vi! Ne mogu da Vas pustim da prođete.
– Jene, pobogu, ja nisam lažni azilant! Idem samo na jebenu žurku u jebeni Brisel. Prestanite da izigravate nekog strogog baju i pustite me da prođem. Zar je to toliko teško?
– O težini ovog posla je trebalo da mislite kad ste mi ga uvalili, a sve pod maskom zaštite svedoka. Ako mislite da je ovaj posao lak, hajde da se zamenimo i Vi odradite ulogu strogog pograničnog policajca na aerodromu.
– Odlična ideja, Jene Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftensone. Zamenimo uloge.
Kabina u kojoj radi pogranični policijac na aerodromu jeste mala, ali ne i za zamenu civilne odeće/uniforme između Jena i Đurađa.
– Pasoše, molim. – reče Đurađ Talašević u odelu pograničnog policijca na aerodromu.
– Izvolite. – reče Jen Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson pružajući Đurađev nov, biometrijski pasoš.
– Prvi put u EU? – reče Đurađ preturajući po stranicama.
– Ne, gospodine. Pasoš je prazan zato što sam skoro podigao taj biometrijski.
– Gde ste se uputili, gospodine?
– U Brisel.
– Zbog čega idete u Brisel baš za Novu godinu?
– Idem na posebnu žurku. – promptno odgovori Jen, već vidljivo pokazujući nestrpljenje u očekivanju najbitnijeg pitanja.
– U Brisel na žurku? Ko još u Brisel ide zbog žurki?
– Prijatelj me je pozvao. Obećao je lud provod.
– Imate li pozivno pismo?
– Naravno da imam. Treba li da Vam pokažem?
– Ne treba. Imate li povratnu kartu?
– To! – pomisli Jen i uzviknu: NEMAM!
– Nemate povratnu kartu?
– Ne treba mi. – reče Jen i podiže levu obrvu.
– Kak… – zbunjen je Đurađ Talašević.
– To pitanje je smišljeno samo za zbunjivanje putnika. Da granicu prelazim u kolima, u putničkom autobusu ili brodu, ne biste me to pitali! Uostalom, i da posedujem povratnu kartu to vam nije garancija da neću tražiti azil. Do viđenja, Đurađe! – veselo reče Jen i produži na “povezan let”. Adresu briselske novogodišnje žurke je imao u džepu.