Ali prvo sam morao da tražim dozvolu…
Tako ti je to: mir u kući može da se postigne i sa tri računara na netu i tri para slušalica u tri sobe, pa da vidiš vraga… Komunikacija ide zamalo-pa-preko-skajpa… Eh… I onda ponekad uletim kao kobac u jednu ili drugu sobu, naoružan optičkim nišanom, pa uhvatim poneko iznenađeno lice. I nedavno najzad natrefih onu low key fotku koju sam odavno pokušavao da potrefim.
I šta da vam pričam: Jasna je odobrila da objavim fotku, što je neverovatan napredak i podsticaj za moj dalji umetnički rad.
Presuda: mišn veri akomplišd.
Low key portretna fotografija je teška za izvedbu, daleko teža nego što sam i mogao da pretpostavim. Prostor za manipulaciju je tako strahovito mali da nemam reči. Od čiste situacije do potpune greške dovoljan je, ponekad, doslovno jedan korak na nekom klizaču. Bezbednog načina nema. A majstorske načine ne znam. Pozabaviću se.