Bilo je tvrdo, naporno i nadasve monotono. Toliko da je sama monotonija izazvala dodatni umor i počeo sam da grešim. Zatražio sam milost, milost su mi i dali, a sad – šta mi drugo ostaje nego da uživam u plodovima te milosti.
Teško je da se objasni kako to izgleda kad si u Danu mrmota. Ili da se poslužim demagogijom: ako niste osetili, nadam se da nikad ni nećete, a ako jeste, ne treba vam objašnjavati. Meni je u Danu mrmota bilo svejedno, jer posao je na kraju urađen, kao što uvek bude, a o Suštini pasijansa su se brinuli dobri ljudi koje sam pozvao na paljbu.