Možeš ti misliti da si ovladao svetom oko sebe. Možeš sebi dozvoliti i to da te je svet prihvatio. Međutim, što pre shvatiš da veliki svet o tebi uopšte ne misli, to ćeš pre razumeti da se tvoji podvizi ne tiču nikog drugog osim, možda, one nekolicine kojoj si drag.
I ne zanosi se time da će tvoja dela učiniti svet boljim mestom, jer plan za to mesto postoji nezavisno od tebe, smislili su ga oni kojih odavno više nema, a koji su stvorili kapital strpljenja da sačekaju sto, dvesta ili petsto godina. A jesi li ti dovoljno strpljiv da sačekaš sto godina?
Naravno da nisi. Onda, bolje ti je da se ne raspravljaš.
San o harmoniji sa velikom silom postaje java tek onog časa kada nađeš svoje mesto u velikom svetu. Vremena nemaš. Nemaš ni snage za ponovni pokušaj. Zato, ako moraš da budeš deo neke igre, neka to ne bude ova petparačka papazjanija u kojoj vinovnici više ni sami nisu sigurni kada govore tuđi tekst, a kada samo lažu (osim onih jadnika koji nemaju tuši tekst: oni naizmeničnu lažu i bulazne).
Ako već moraš: budi deo igre u kojoj si na vrhu talasa.
Ali ne zaboravi: koliko god da si dobar igrač, na kraju ćeš završiti u vodi.