Kako se piše i objavljuje naučni rad?

Good evening ladies and gentlemen, a very warm welcome to The Meaning of the Solitaire for those of you who just arrived. Just before we get going, just a couple of necessary, but yet ever so boring announcements. Please, we ask you no photography whatsoever, try to keep your clothes on, turn your mobiles off ’cause you are about to enjoy some of the world’s greatest ideas. Please make them all feel very welcome and give a hand please… to science. (Jeff Beck Live At Ronnie Scott’s, fully revisited)

Uvod

Skorašnje medijsko eksponiranje katastrofalnog stanja nauke u Srbalja, oličene kroz lik i delovanje Stefanović „dr“ Nebojše, Jovanović „dr“ Miće, „časopisa“ Arhiv bioloških nauka i bezočnih prepisivača Šapić „dr“ Aleksandra i Mali „dr“ Siniše, kao i pređašnje kupovanje ispita i naučne relevantnosti u aferama Indeks i metaluria.ro, respektivno, neminovno dovodi do opšteg mišljenja o nauci i njenim alatima.

Opšte mišljenje jeste glavni izvor gluposti svih mogućih vrsta, pa je vreme da jednom za svagda opišemo, bez oduševljenja ali i bez panike, način na koji svako na svetu može da objavi naučni rad, taj suštastveni uslov i posledicu doktoriranja. Nećemo teoretizirati, već ćemo upravo sve potrebne korake pokazati na konkretnom primeru jednog naučno-pedagoškog rada iz fizike. Nisam siguran u kojoj meri su sledeći koraci spojivi sa društvenim naukama, ali podozrevam da nema nekih dramatičnih razlika u formalizmu pristupa.

Nastavite sa čitanjem… “Kako se piše i objavljuje naučni rad?”

Teška vremena

Noć je dobro odmakla. Još sam budan. I još zadovoljno predem, što mi se retko dešava. Stigao sam da napišem prilog i neću da mislim o sutrašnjem danu. Ni o novom tekstu. Red je da se opustim i častim sebe.

To sa opuštanjem ne ide uvek kako bih hteo, pa rešim da pogledam neki od mnogobrojnih filmova koji mesecima čame čekajući da ih pustim. Odlučim se za Stand Up Guys, sve rečunajući da neće valjda Pacino & Walken da me zajebu.

Nisu oni, režiser je to uradio. wlEmoticon-surprisedsmile.png

Dok raspremam krevet za spavanje, kreće špica sa onima koji su dali pare za snimanje filma. To me, ionako, ne zanima. A onda, neočekivano, čujem fankoidni ritam prekriven drhtanjem violina i čoveka koji me momentalno podseti na Orisa Reddinga kako peva stihove:

Cold, cold eyes upon me they stare
People all around me and they’re all in fear
They don’t seem to want me but they won’t admit
I must be some kind of creature up here having fits

U, jeee, šta ovo beše? wlEmoticon-eyerollingsmile.png

Nastavite sa čitanjem… “Teška vremena”