Vinsent

Pre neki mesec bivši ministar zdravlja je, kao iskusan lekar, postavio dijagnozu da su Srbi “masni i depresivni”. Ovo “masni” verovatno znači da će neprijatelji lakše da nas nataknu na kolac, a “depresivni” da građani ne valjaju čim su zaboravili da se raduju.

Kako god da tumačimo njegove reči, loše nam se piše.

Doduše, u sličnom tekstu neki od novinara je ustvrdio da smo manje depresivni od Hrvata i Crnogoraca. Baš me je utešio.

Kolektivno depresivno stanje nacije nije samo srpska specijalnost. Dešava se i najvećima. Krajem šezdesetih Americi nisu cvetale ruže. Optimizam hippy pokreta je izgubio zamah i ugasio se. Ili je namerno ugašen. A moćna država se koprcala kako da se izvuče iz vijetnamskog rata. I gomile skandala u koje su se upetljali tadašnji političari.

Stanje američke nacije sa početka sedamdesetih jasno je opisano u mnogim pesmama koje su tada nastale. Talentovani songwriteri su pokušavali stihovima da malo pokrenu ljude, a da li im je uspelo, prosudite sami. Na jednom od važnih albuma toga doba, American Pie (1971), Don McLean je pokušavao da napravi inventar šezdesetih, ukaže na probleme običnih ljudi i odškrine malo vrata kroz koja će proći tračak svetlosti. I dok je naslovna numera postala jedna od onih vanvremenskih pesama koje se pamte lako i zauvek, mnogim slušaocima je promakla maestralna pesma koju danas slušamo.

Mclean je bio opčinjen velikim slikarom Vincentom Van Goghom. Napisao je seriju pesama inspirisanu njegovim životom i delom. Nevolja je bila što nije bilo kupaca za taj projekat. Diskografske kompanije su ga redom odbijale, sve dok mu jedna od malih nije ponudila da snimi album, ali sa drugim pesmama. Nije se proslavio i pravo je čudo što je uopšte dobio priliku da snimi još jedan album.

Pesma “Vincent” je sve što je ostalo od starog projekta o kome je McLean sanjao, ali maestralno prepakovano. Svaki stih je asocijacija na Van Goghov život, delo ili njegovu dobro znanu borbu sa sopstvenim demonima. Ti stihovi zaslužuju da se čitaju i kao čista poezija.

Starry starry night, paint your palette blue and grey
Look out on a summer’s day with eyes that know the darkness in my soul
Shadows on the hills, sketch the trees and the daffodils
Catch the breeze and the winter chills, in colors on the snowy linen land

Now I understand what you tried to say to me
How you suffered for you sanity
How you tried to set them free
They would not listen they did not know how, perhaps they’ll listen now

Starry starry night, flaming flowers that brightly blaze
Swirling clouds in violet haze reflect in Vincent’s eyes of china blue
Colors changing hue, morning fields of amber grain
Weathered faces lined in pain are soothed beneath the artist’s loving hand

For they could not love you, but still your love was true
And when no hope was left in sight, on that starry starry night
You took your life as lovers often do,
But I could have told you, Vincent,
This world was never meant for one as beautiful as you

Starry, starry night, portraits hung in empty halls
Frameless heads on nameless walls with eyes that watch the world and can’t forget.
Like the stranger that you’ve met, the ragged man in ragged clothes
The silver thorn of bloody rose, lie crushed and broken on the virgin snow

Now I think I know what you tried to say to me
How you suffered for you sanity
How you tried to set them free
They would not listen they’re not listening still
Perhaps they never will.

Znamo kako je Van Gogh svoje probleme razrešio.

A šta mi, ovako “masni i depresivni”, da radimo?