Crkveni velikodostojnici nipodaštavaju nauku i naučni metod kadgod stignu. A kad ih savata bolest, brže-bolje pohitaju, preko reda, na ultrazvuk il’ magnetnu rezonancu.
Bespotrebno se mnogo vode uzburkalo zbog povratka Vojvode od zarđale kašike. Pošto nismo te sreće da ode “u nepoznatom pravcu” i vikne nam “Zbogom, žohari!“, ostaje nam da žalimo što sve ove događaje pratimo uživo i “iznutra”. Stari, pa i novi primitivci će s radošću falširati uz “Šeki is on the road again“, a nama ostaje da žal oteramo milfovačom (ali ne onom iz Bajčetine) i dobrom mjuzom.
Bez haškog suda teško da bismo saznali za mnoge zločine koji su počinjeni, ali greši svako ko misli da taj sud može da piše i prekroji istoriju ovih prostora. To mogu samo mas-mediji. A pošto su mnogi (ne)osuđeni dočekivani kao heroji po povratku na Balkan, sva je istina i da je još jedna uloga ovog suda bila jalova – da se zamislimo nad zlom i zločinom u i među nama. Za takve kojih bi trebalo da se stidimo mi sada glasamo.
A pregršt je specifičnosti po kojima će slučaj pomenutog vojvode ostati zabeležen u istoriji (umišljenog) međunarodnog pravosuđa, pa i pravde. Diljem pisane i elektronske štampe se mogu naći analize i sinteze ovog slučaja, koji se (privremeno) završava humanitarnom, a ne političkom akcijom. U bar jednoj od najmanje sto knjiga koje je valjalo pročitati pre početka druženja sa Suštinom pasijansa piše da je srećan onaj narod čija se istorija s dosadom čita.
Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 9. novembar”