Povodom stogodišnjice rođenja Mihaila Lalića na Fakultetu za crnogorski jezik na Cetinju predavanje “Beśede o Lelejskoj gori” održao je dr Vukota Babović. Prenosimo ga u dva dela.
Izjava o čestitosti
Ove zabilješke su nastale kao potreba da iznesem svoja čitalačka uvjerenja o Mihailu Laliću, crnogorskom piscu. Prvi sud koji mi je odavno u pameti glasio je: evo čestitog siročeta iz Trepče koje je obogatilo našu kulturu – pa neka tako i ostane.
Pročitao sam njegove romane, a još jednom Lelejsku goru, i svjedočim o piščevoj nadarenosti, modernosti, pismenosti i obrazovanju. Skromnost ovog svjedočenja, a ona postoji kao izraz poštovanja piščevog lika, ne može osporiti ove epitete, možda može dijelom zamagliti njihova stvarna protezanja.
Umjetnost faktografije
Kod Kamija, može se naći i ovakva programska rečenica (Kuga, s.157): „Pripovjedač nije htio skoro ništa da mijenja radi umjetničkih efekata, izuzev kad je u pitanju bila osnovna potreba da pričanje bude donekle povezano.“
Moglo bi se, sa neznatnim pretjerivanjem, reći da je ovaj stvaralački kredo preuzeo i Mihailo Lalić. On je smjesta spreman da žrtvuje makar i izazovnu maštu dobroj faktografiji. Ali zbilja, koncentrisan je i vješt u umjetničkom povezivanju, u sekvenciranju istinitih događaja. U ovoj vrsti proze, i u onom vremenu, mnogi su pisci upadali u zamku insistiranja. Moj je utisak da kod Lalića postoji prava mjera insistiranja. Kao što se zna, tada je riječ o dobrom ukusu. Na primjer:
Kad u Pramenu tame pratimo kloparanje voza duž tek oslobođene Zemlje, kloparanje voza sa ljudskim škartom iz ratnih meteža, u jednom momentu konvoj klizi pored groblja bačenog, oštećenog, polomljenog, zarđalog okupatorovog ofanzivnog oružja. Prva činjenica transportujuće gomile poraženih dvonožaca, i druga činjenica grmade rashodovane gvožđurije koja je koliko juče sijala smrt na bojištima i na stratištima, u suočavanju i mimohodu, povezuje pisac vješto, umjetnički suvislo, kroz atmosferu iznenadnog susreta dva otpada – krvavih ruku i osramoćenog baruta u oružju.
Opise prirode daje Lalić izdašno, kao važan elemenat faktografije. Čovek je tamo čovjek svog okruženja, i pisac nam počesto olakšava da simbolikom zeca u skoku, umornog preleta vrane, bjelasanja ribe u brzaku, nepomične stijene na vjetru, zagonetne pećine, magle preko brda, kiše u klancu, nagorelog panja, posječene bukve – lakše prodremo u dušu i emocije homo sapijensa. Stvarno, opisi krša, niskog oblaka i nagle susnježice na „orkanskim visovima“ Lelejske gore ne ustupa zar klasičnim opisima iz pera jedne Emilije Bronte. Posebno su dojmljivi detalji:
Mazge u Crnoj Gori. Uspješna parabola! Nije da su u našim brdima one nepoznata specija, ali ne u koloni, i u tolikom broju, i u konteksu s puškama „talijankama“ i lakim brdskim topovima. Dakle, evo na stranicama Lalićeve proze mazge kao ratna faktografija. Simbol odurnih uljeza, inkarnacija nepozvanog gosta. Ne talijanski soldat, već talijanska mazga, koja svojom snagom, vučnom silom, izdržljivošću, i uz sve to beslovesnošću, bolje svjedoči o apsurdu okupacionog egzorcizma.
Te mazge su bile natovarene; nosile su, uz oružje, džakove namirnica: makarone, brašno, so, šećer – sve ono što je bilo i ucjenjivački potencijal fašističke tajne policije (OVRA). Tako, da se postavi solidna SOVRA, omogućavala je OVRA. Ova baš napadna, i fina u svojoj informativnosti, rima, nameće se čitaocu, ali je oprezni pisac eksplicitno ne pominje.
A iz porodičnih faktografija znamo o raskalašnosti talijanskih okupatora; o potjerama za kokoškama koje rakolje, o hajkama na neoprezne i zabezeknute mačke, o istrebljivanju odomaćenih žaba kreketuša, pa i zmija – kao o mentalnoj slici fašističkih intrudera. U mojim sjećanjima postoji detalj roditeljske priče: Imali smo u strani iznad kuće u Budimlji rasnu krušku kaličanku, koja sazrijeva već u avgustu. Talijanska patrola, sa svojom kokošarskom vizijom okupatorske uloge, u prolazu trese drvo i odnosi plodove ispred golotrbe đece tih gladnih dana četrdeset druge.
Ljevičar u đetetu
Vrijeme Prvog svjetskog rata su Lalićeve predškolske godine. Majka Stana Bajić ga je podizala „u zlo doba i godine gladne“. (Te naše crnogorske majke, izmučene golemom nemaštinom, jele su ono što od oskudnog obroka ispred gladne đece i čeljadi preostane.) Pala je Stana u postelju, sa groznicom, pogledala u plafonsku čakmu, kroz prozor niz trepačku luku, pogledala u svog sina, zanjihala se u nesvijest i oprostila se od svijeta. Otac Todor ubrzo je umro, od Kamijeve bolesti – tuberkuloze. Tako se pojavilo još jedno siroče u Crnoj Gori. Ovo je ipak bilo naročito Siroče, koje će ubrzo obogatiti crnogorsku kulturu. Podigla ga je maćeha Jaglika. Sad molim da budete uviđavni povodom sljedeće digresije:
Jaglika (primula officinalis) je radosni cvijet ranog proleća na prisojnim stranama naših pobrđa. Postoji sasvim prirodno izvedeno crnogorsko žensko ime Jaglika. Danas je ono igleda rijetko. Htjeli smo Mirjana i ja da kćerku nazovemo Jaglika i tako poboljšamo ovu ugroženu statistiku. Tome se suprostavila Mirjanina majka Milica, iznoseći neoboriv argument: znala je jednu Jagliku kojoj se desila strašna tragedija u porodici, tako i tako je bilo. Danas, dakle, imamo kćerku Milenu, farmaceuta, kojom se jednako ponosimo kao da je Jaglika. Jednom sam prehladio grlo, jedva sam govorio; kćerka je poručila: treba da piješ čaj od jaglike!
Kad se ovom dodaju književnikova rana i kasnija gladovanja, robovanja i bolovanja, dobija se slika jednog životnog okruženja sa egzistencijalnim patnjama koja je naginjala ka lijevoj dispoziciji. Ali kao što obično biva, jedan sitan detalj može ponekad da govori više nego krupni načelni uvidi. U staračkim zapisima Epistole seniles, na strani 55, ima nešto upečatljivo. Pisac se sjeća sa kojom je averzijom gledao veterinarske intervencije na domaćim životinjama. To moramo da opišemo:
Brkati seoski konzilijum bi uhvatio svinjče, dok se ono svom snagom opiralo i kvičalo da se čulo do na dno sela. Glava konzilijuma sad radi nešto monstruozno: stavlja brnjušku; rilicu nesrećne životinju probode parčetom žice, iglom u stvari, i žicu na kriju savije u krug, napravi kao neku zakučaljku. I to je sve. Ako bi svinja pokušala da rilja oko kuće, brnjuška bi ju povređivala. Svorenje je zanavijek osjećalo apsurd svog života: stvoreno je da rilja, a riljati ne može.
Ta bezobzirna eksploatacija drugog „božjeg stvora“ frapirala je dječaka koji je iz prikrajka, iza koša, posmatrao rad Konzilijuma. Utisak je bio tako snažan da ga se on gnuša u danima sunovrata svog života. I sam se sjećam sličnih događaja iz Budimlje. Naš nadriveterinar koji je stavljao brnjuške i vršio kastracije (škopljenje) krmadi zvao se Madžgalj.
Kao i sve drugo, i instinkt socijalne pravde ima izgleda svoje veće i manje, i značajnije i minornije, i vidljive i nevidljive podsticaje.
Pas kao emancipovani vuk
Kod zabrinutih intelektualaca danas je u fokusu pažnje razorno bujanje etnonacionalizma. Tu pojavu uočavamo u svakoj samodefinisanoj grupi u kojoj članovi grupe veličaju do nebesa navodno izuzetne, skoro svetačke osobine svoje grupe. (Jedan pjeva u Lelejskoj gori, s 150: „Vasov rod je jedrog zdravlja, lijepijeh crta lica, on je ponos raške zemlje, i kitna joj perjanica“) U takvom kolektivu, naravno, svaki pojedinac ima oreol izuzetnosti. Takva skupina ima svoje granice, međe. To nijesu obične granice, već moraju biti demarkacione linije između dobra i zla: zlo je uvijek spolja. Da se ne otkrije unutrašnja laž, granica mora da isijava mržnju prema Izvanjcu.
U grupi, čoporu je neophodno njegovanje straha. Uz osećanje straha, naime, mišljenje je iracionalno, a jedino iracionalnost može biti podloga za njegovanje lažnog samopoštovanja u palanačkom izolacionizmu. Zbog toga je Lalićeva literatura relevantna za razumijevanje plemenskih mehanizama etnonacionalizma. Pogledajmo ovaj primjer (Lelejska Gora, s.164): „Ljudi s bradama pominju Marka Kraljevića – jer i on je, kao oni, bio turska pridvorica, ali to mu nije smetalo da postanje srpska perjanica. Ni njima, dakle, neće smetati. Je li neko lanuo da će smetati?… Nije niko. … I bolje da nije. Nek se ni u buduće ne usudi, jer bi ga to glave stalo, jer i knjez Miloš je vodio politiku i prodavao vojvode pašama i glavu Crnog Đorđa poslao sultanu, a baš to mu je pomoglo da uredi Srbiju…“
Etnonacionalisti imaju dva magistralna pravca postupanja sa Lalićem. Prvi je: uvesti koliko god je moguće više elemenata njegovog djela u etnonacionalistički zabran. Drugi je: sve što nije moguće konfinirati treba sistematski predavati zaboravu. Evo šta kaže istoričar Todor Kulić: „Za sjećanje je najvažnije ovo što se prećutkuje. U regionu skoro i da nema negativnog pamćenja vlastitih dželata. Zaboravljaju se. Pamte se uglavnom vlastite žrtve. Pravo sjećanje još uvek je u nas stranputica na kojoj ne srećete nikoga. Iako negativno pamćenje svedoči o dobrom ukusu kulture sećanja, ono jeste i sila koja odbija da se svidi. Dopadljivo sećanje je ono drugo koje je prenaseljeno vlastitim žrtvama. To je iskrivljena optika, razroko gledanje, ali je i privlačno jezgro svakog etnonacionalizma jer moralistički pravda odštetu i osvetu.“
O kulturi sjećanja napisao je Lalić onoliko. Mnoge teme koje su naše novine tobož otkrivale devedesetih, i do današnjeg dana, nalaze se jasno ispričane kod Lalića (komitske epizode, nasilja nad crnogorstvom, masakri rodoljubivih partizanskih ustanika, most na Foči, nasilje nad crnogorskom kapom i sl). Pisac nije imao višak iluzija; znao je da je teško iskorijeniti spregu etnonacionalizma i etnofiletizma. Ali riječ je o nastojanju da se od vuka napravi pas – makar to i makar toliko (metafora T. Kuljića).
Kletva po crnogorski
Ne možemo beśediti o crnogorskom govoru a da prešutimo kletve. To Lalić zna i evo da citiramo po književnikovom izboru:
„Dabogda vam nesrećan bio taj rat što ste ga započeli u zao čas za vaše glave! Mora da vam bude nesrećan kad ne znate ni šta ste započeli. Rat i pljačka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite – dabogda vam se meso s kostima rastavljalo! Ostadoše mi kljusad bosa, ne date čovjeku ni potkov da uzme – daće jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!…“ (s.37)
Šopenhauerov uvid, još jednom
U Beranama sam rekao, Lalićev običaj da misli i piše u brdima, na katunima, među borovima, na visovima, osamljen i u tišini, uz bruj vjetra, dublje sam pojmio tek kasnije kad sam kod mladog Šopenhauera pročitao: „Smatram da pogled koji se pruža sa visoke planine neverovatno doprinosi širenju ideja… svi mali objekti iščezavaju, a samo ono veliko zadržava oblik“.
Sad bih ovom dodao i citat iz Lelejske gore, sa strane 363:
„Pa i ovi naši rusvaji s urnebesima i mržnjama – pomanji bi izgledali kad bi se pogledali s nekog većeg brda ili iz nekog drugog vremena.“
Brđanski bluz
U svijetu je poznat, rado slušan bluz, muzička forma s kraja devetnaestog vijeka na jugu Amerike. Te pjesme, ti songovi, pričaju nam o mukama potlačenih ljudi bez posla i obeznađenih u poslu, o nevoljama u prostom puku, prostim pričaju stihovima s potresnom muzičkom podlogom. Imamo taj snažni socijalni momenat u bluzu, ali i više od toga, tu su prateće divne slike iz prirode i duboka duševna stanja siromašnih i skrajnutih pojedinaca. Da navedem primjer uzet iz St. Louis Blues:
I hate to see the evening sun go down,
Yes, I hate to see that evening sun go down
‘Cause it makes me think I’m on my last go ’round
Ovog sam se sjetio kad sam kod Lalića čitao pasus: „Tužna misao navede ga da zapjeva tužnu pjesmu: Nema zore, nema dana, nema pisma od dragana“ (s.508). Ne znam šta nas je spriječilo da ne stignemo i mi da šire afirmišemo žanr brđanski bluz, jer evo evidentno trebalo je još samo ponoviti, jeste, nema zore, nema dana, nema pisma od dragana i da se približimo i formom klasičnom bluzu; elegija je već tu, ona natapa crnogorsku momačku i đevojačku pjesmu inače. Postoje livadske biljke u katunu, kao kaćun. Postoje elegični zvukovi po livadi, evo citata od našeg pisca:
„Izgubljeni odjek pjesme Oj živote… to je neko neznan pjeva davno, tamno, u daljini s one strane, glasom što ga više nema – Oj živote, oj livado, oj livado puna meda, puna meda i čemera… što si mene, oj livado, oj livado čemerikom, čemerikom zadojila i pelimom othranila?…“
Ovome treba dodati jesenju pjesma u dvoglasu: Brzo l moja mladost minu, kao magla uz planinu. A već smo pomenuli: „Je li rana od prebola, Lado, Lado“.
Nikad nije kasno, možda se večeras u nekoj Trepči rodilo dijete koje će u nepoznatom modernom ritmu, instrumentima i glasom, od ovih stihova napraviti brđanski bluz crnogorske kulture.
Obnavljanje lekcije
Kad sam u stranstvovanju počinjao da zaboravljam neke crnogorske riječi, idiome i sintagme, kod Lalića sam mogao da osvježim memoriju. Evo nekih odlomaka pogodnih za takvu edukaciju:
„Sto hiljada lira dobije ko ga ubije, a predeset ko ga prosoči.“ On progovori. „Glas mu je nejednak, na precmiljke i preskamuke.“ Iznenada „grunu puška“.
Sjede na busen trave. Othuknu; „počađale mu oči“. Čuje zvonki zvuk metala, „neki od njih otkiva kosu“. „Iz torbe je izvukao trijesku luča.“
U planini se lako zaluta. Ovđe šiklja jelar, na koju treba stranu? Najzad „prepoznadosmo prodo“. Biramo prostrto, „ne poznaju se tragovi po šuškoru“. Pored staze vidimo „pseće grožđe od kojeg smo nekada pravili mastilo.“
Umoran i zabrinut čovjek „vuče se preko izbrežina“, kroz „smrekove grane“, dolje mu je „starevina“. Nije dolazio odavno, ni „lani ni predlani“.
Savremene tehnologije u građevinarstvu su takve da kad prelazimo rijeku slabo uočavamo da smo na mostu. To nije tako kad se hoda Ćuprijom na Drini. U Crnoj Gori znali smo za improvizovane mostove preko divljih brzaka. Nekad je most bilo jedno jedino stablo postavljeno s obale na obalu. Trebalo je kuraži i vještine da se ide tim mostom kad su proljećne i jesenje povodnje. Lalić piše: „Mostim po njenom vitkom stablu“.
Malo poslije zalatka sunca idu goveda i ovce sa ispaše, idu dviske i junice, lagano, puteljkom preko pristranka s rijetkim drvećem, kroz hrastovu šumu s listosjecima, najzad kroz šljivnjake; gazdarica čeka „da prijavi stoku“.
Najbolje kod Andrića, možemo naći potresno lijepe opise naglog izrastanja đevojčica u prvoklasne ljepotice kasabe, i još strmoglavije rano propadanje udatih žena. Kod Lalića čitamo: „žena šljune čim se uda“.
Planinareći, nagledali smo se veličanstvenih vidika Crne Gore. Postoje izuzetna mjesta sa kojih je pogled baš neponovljiv, to se mjesto zove pomolak. Na primjer: „pomolak s kojeg se vidi razgranat Lim“. Sad, može se reći vidikovac, ali je suviše plitko, turistički nebrižljivo; može se reći osmatračnica, ali je termin nesnosno militarizovan. Kako je krenulo, ako ne rehabilitujemo pomolak, uskoro će svi pričati – idemo na vju.
Sirotinji je i flaša nekad bivala skupa i teško dostupna; flaša od stakla, plastike nije onda bilo. A zapušač je prosto morao da bude proizvod domaće radinosti. Otuda „zapušač od oklasine“. Oklasina je u mojoj Budimlji još i tala.
Lijepe slike u cigloj rečenici
Onaj nedostojni nosilac Njegoševe nagrade često piše rogobatno. To su davno uočili mnogi, pomenimo samo dva kompetentna analizatora – S. Slapšak i M. Kovač. Evo jednog nasumičnog primjera: Ćosić ostavlja u knjigama i ovakav lingvistički čičak: „ovog proleća budućnost imaju samo drveće i biljke“. Laliću zacijelo ne može da se desi da „budućnost imaju drveće“. Mrzitelj Crne Gore, koja je davalac nagrade, piše i ovako: „Sada, posle napada na Ameriku Osame bin Ladena…“ Ko napada Ameriku? I je li Amerika Osamina? Takvog jezičkog hramanja nema kod Lalića. Onda još i ovako piše Ćosić: „Ali, ne postoji ni jedan dokaz da bi čovek bio srećniji da nije ugrizao jabuku u Edemskom vrtu.“ Lalić bi se prije vratio u četnički zatvor nego što bi napisao „ugristi jabuku“ u ovom kontekstu. Lalićeva rečenica je po pravilu bremenita ljepotom i isijava istinske umjetničke iskre. Moramo to da dokumentujemo.
Naslov poglavlja na strani 16 glasi: Katun jablan s česmom i đevojkom. I katun, i jablan, i česma, i đevojka u jednom sjajnom prizoru. Sama divota u grudima čitaoca, ali i potajna slutnja i nespokoj – predosjećaj koji će se obistiniti. U domenu likovnom: dostojno kičice Van Goga.
Na drugom mjestu čitamo: „Mora da se ide i kad se ne zna kud.“ Vaistinu takvu dinamiku osjećamo na svim raskrsnicama, a nije im mali broj. Posebno, ako igrate šah, ovaj sud ćete zapamtiti, poželite da se pozicija okameni, ali se potez mora odigrati.
Evo jedne rečenice koja može da opstane kao zaokružena pjesma: „Naokolo / muklo / i sporo / talasanje / planina / i vječnosti/.“ Priložimo bez komentara nekoliko sličnih rečenica:
- „Hvali se pećinama kao da ih je sam napravio.“
- „Pustara liči na trbuh gole žene kako ga crtaju francuski slikari.“
- „U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skamenjena, sad je odnekud i treći izrastao.“
- „Crn je, sam je, možda je on minotaur u prodolima Lelejske gore.“
- „Ima jabuka petrovača što miriše na dječaštvo.“
- „Ostavili staru Anđu da od žalosti sama svisne.“
- „Nema nikog da mi kaže jesam li lud i koliko.“
- „To je ona sitna pakost što i najmirnije može da razdraži.“
- „Skojevski osvetnici s pištoljima protrče ulicom Zmaja od Noćaja.“
A jednu bolnu, sažetu i sažeženu sliku ću da izdvojim: „Spustio bih se noću do Međe – da pogledam duvarinu stare kuće Tajovića; da pogledam je li trava izrasla na ognjištu đe je Džana spremala priganice za praznike…“.
Ne plavetno, i ne crveno
Nije kratak spisak onoga što se Crnogorcima branilo kroz vremena. Te ne slobodu, te ne nezavisnost, te ne mauzolej, te ne televiziju, te ne dnevne novine, te ne univerzitet, te ne azbuku, te ne fonem, te ne grafem… Dotle je došlo da se stiglo: ne plavetna boja! I ne crvena boja! Kad neko nešto neće, neće on to na sto načina.
A plavetno je boja vedrog neba. Đe? Povrh Koma i nad Lovćenom. A crveno je boja krvi prolivene za slobodu. Kad i đe? Vazda, od Vučjeg Dola do Jasikovca.
U hajci, jednoj od hajki, na Lada u Lelejskoj gori, ori se četnička pjesma „Nema više i ne smije, crven barjak da se vije“.
Poslije crnogorskih izbora u prvoj deceniji trećeg milenijuma shvatili smo da ova ostrašćenost protiv crvenila u našoj postojbini nije samo antikomunistička.
Metal orikalk
Izdvajamo poglavlje koje počinje na strani 190: Atlantida nije potonula.
Atlantida je mitsko ostrvo iza Heraklovih stubova (Gibraltar, Atlantski okean). Bogovi su se jednom sporili čije je što na Zemlji. Posejdonu je prilikom diobe pripala Atlantida. Ostrvo božanske ljepote, gdje su ubirane dvije žetve godišnje. No, zbog rastuće moralne izopačenosti, Zevs je kaznio obijesne žitelje; Atlantida je potonula u kataklizmi.
Lalić koristi ovu legendu da u njoj prepozna cikluse vlasti i talase sile koje s vremena na vrijeme potapaju poražene narode i predjele, do istrebljenja. Donosim dio dijaloga Lada Tajovića sa inžinjerom Dragom Nečekićem:
Da nijesi otkrio nešto krupno?
Mislim da jesam: Atlantida nije potonula.
Pa đe je, kad nije?
Razorili su je suśedi – opljačkali, sve potukli i rasćerali.
To je nova pretpostavka, odgovara vremenu.
Odgovara prirodi ljudskoj, zato vjerujem da je tačna…
Ovo crnogorski pisac Lalić piše pedeset i neke. Tridesetak godina kasnije imaće za temu Atlantide golem interes jedan drugi crnogorski pisac (Pekić). Simbolika Atlantide kao da je posebno privučena istorijskim magnetizmom Crne Gore?
Kao fizičara, liječak me interesuje detalj da su srećni i imućni Posejdonovi potomci, na Antlantidi, imali, pored namirnica, nebrojenog blaga i rudnog bogatstva – jednu rijetkost: metal ORIKALK. On se isticao osobinom da je sijao kao vatra. Ne znam, ali lijepo zvuči, da je asocijativni Lalić viđao majdane orikalka na obroncima Vasojevića, u planinskim sutonima pred Prvi maj?
Zaključak
Djelo Mihaila Lalića uspješno se shvata u kontekstu tema evropske kulture dvadesetog vijeka. Samim tim ovo djelo se locira univerzalnim koordinatama literarnih vrijednosnih sudova, i dobro mu je zbog toga.
Stvaralačka i etička pozicija Mihaila Lalića neugrožena je.