Razglednica

Ne volim ljude koji komplikuju život. To su uglavnom oni koji su na večitom ego tripu, pa mi je potrebno mnogo strpljenja & volje da bih se dobro osećao u njihovom društvu. Najčešće ništa ne pomaže jer nisam od onih koji vole da budu “publika”. A ne umem da držim jezik za zubima…

Što sam ih više posmatrao, bio sam sve ubeđeniji da iza njihove “genijalnosti”, koja se stalno i napadno demonstrira kroz neprekidno izmišljanje “rupe na saksiji”, stoji nesigurnost i sumnja u sopstvenu vrednost.

Neka se oni bave sobom, a ja ću da nastavim živim u “jednostavnosti”. Čini mi se da je zdravije.

Roddy Frame je muzičar sa kojim se često družim dobre tri decenije i malo toga bih imao da mu zamerim. Na neki način zajedno smo sazrevali, a ono što je nekada radio sa svojom grupom Aztec Camera me je oduševljavalo. Magija njegovog stvaralaštva bila je u jednostavnosti. Bilo da grupa žestoko praši ili me po koja balada miluje, činilo mi se da je sve na svom mestu – jasno i bez nepotrebnih komplikacija.

Roddy FramePočetkom proteklog leta sam se dočepao Frameovog novog albuma Seven Dials (2014). Njegov urođeni dar da piše raskošne pesme i dalje je prisutan. Teme su svakodnevne, a komentari saopšteni lako razumljivim jezikom. U njegovim tekstovima nema poigravanja sa stilskim figurama kako bi reči dobile više na težini. Sve to je zapakovano u svedeni akustični zvuk koji nije napadan, a začinjen je sa mnogo detalja koji se otkrivaju stalnim slušanjem.

Postcard” je priča o čežnji. Ženska polovina je otišla u San Francisco, “da razmisli i pronađe sebe”, a usamljeni muški primerak pati i priželjkuje da dobije razglednicu, po mogućstvu sa ljubavnom porukom.

Kako se završilo, nikada nećemo saznati.

Stara priča se ponavlja. Ako hoćeš komplikacije u životu – oženi se. Eye rolling smile

S kucom

S kucom

Autor fotografije je Saša Korni Lazarević.

The light was yellow, sir!

Da li se sećate šta se desilo kada je Elwood Blues izrekao tu rečenicu policajcu nakon što je prešao raskrsnicu na crveno u filmu “Blues Brothers” (1980)? Nastupila je jurnjava po tržnom centru veoma vredna sećanja.

A onda su neki ludaci rekonstruisali celi scenu – LEGO kockicama. Pa’j sad:

Nastavite sa čitanjem… “The light was yellow, sir!”

Kada prođe dan

Ne znam kako je kod vas – meni je ovaj dan proleteo. Ma, kakav dan, cela nedelja. Nisam ni osetio. Da li je to zbog godine proizvodnje ili nečega drugog, neću da se time zamaram. Znam samo da mi se ni malo ne dopada – veći deo svog životnog puta već sam izvozio. Green with envy

Onako, za sebe, tešim se da su se u doba moga rođenja pravili dobri modeli. Glava me još uvek dobro služi, ali motor polako počinje da trokira. Samo da se ne desi da moram da radim “generalku”.

Novi delovi nikada nisu kvalitetni kao “prva ugradnja“. Sarcastic smile

Kada misli krenu ovako da vrludaju, nema mi spasa. Moram da se dokusurim. Neko posegne čašom & flašom, neko za nekim drugim vidom izazivanja obamrlosti, a ja pustim Nicka Drakea.

Nastavite sa čitanjem… “Kada prođe dan”

Sigurni u svoju snagu

Sigurni u svoju snagu

Autor fotografije je Pera Nikolić.

Zamračeni grad

Ne, ne mislimo na one prve tri patetične noći krajem marta 1999, kad smo sprovodili zamračenje prozora, kao što su nas učili na časovima ONO i DSZ, ne bismo li prevarili bombardere. Mislimo na spontano zamračenje u kome odjednom ostajemo bez svog osvetljenja u noći, ama iz bilo kog razloga.

Kako bi izgledala noć pod vedrim nebom kada bi jedan velegrad prestao da osvetljava sebe  i sve oko sebe? Ništa se ne bi videlo? Ili bi se, može biti, ipak videlo sve? Neko je to istražio. I evo hipotetičkog rezultata koji ne bi bio daleko od stvarnosti.

(Ne grešite dušu: razvucite ovo preko celog ekrana i gledajte kako dolikuje.)

Nastavite sa čitanjem… “Zamračeni grad”

Beśede o Lelejskoj gori (II)

 Povodom stogodišnjice rođenja Mihaila Lalića na Fakultetu za crnogorski jezik na Cetinju predavanje “Beśede o Lelejskoj gori” održao je dr Vukota Babović. Prenosimo ga u dva dela.

Izjava o čestitosti

Ove zabilješke su nastale kao potreba da iznesem svoja čitalačka uvjerenja o Mihailu Laliću, crnogorskom piscu. Prvi sud koji mi je odavno u pameti glasio je: evo čestitog siročeta iz Trepče koje je obogatilo našu kulturu – pa neka tako i ostane.

Pročitao sam njegove romane, a još jednom Lelejsku goru, i svjedočim o piščevoj nadarenosti, modernosti, pismenosti i obrazovanju. Skromnost ovog svjedočenja, a ona postoji kao izraz poštovanja piščevog lika, ne može osporiti ove epitete, možda može dijelom zamagliti njihova stvarna protezanja.

Nastavite sa čitanjem… “Beśede o Lelejskoj gori (II)”