Moralo je da se desi pre ili kasnije. Uhvaćen sam kako zveram u telefon iako je trebalo da zveram u posao. Nije imalo svrhe da potežem onaj patetični izgovor tipa “tek sam ga kupio, pa ga konfigurišem” ili “samo da prenesem imenik” ili šta ono još beše od tih izgovora, jer samog sebe sam uhvatio, a tu barabu do sada nijednom nisam uspeo da slažem.
Tek, bejah suočen sa stvarnošću u kojoj sam i ja postao telefonski zombi, pa makar i na nekoliko sati dva dana nakon kupovine, kad sam najzad raspakovao telefon iz kutije. Najzad rekoh sebi: “vidiš da je telefon pojeo bateriju od podneva do decembarskog mraka dok si drndao Wi-Fi, a pritom nisi uradio ništa pametno niti si se zabavljao; svedi ti to sokoćalo na ono što ti treba”.
Tako i bi. Rezultat: pred odlazak na spavanje spavanje trećeg dana posle punjenja, posle više od 60 sati uobičajenog korišćenja, imao sam još 71% struje u telefonu. Znači, može i tako: da imam struje za 7-10 dana funkcije u uobičajenoj eksploataciji.
Jao, pa ja ne pričam redom. Eto, dragi moji, vidite šta pretvaranje u mobi-zombija učini od čoveka. Izvinite.
Počelo je tako što je stari telefon, izgleda, prepoznao da o njemu pričam loše nakon što je malo po malo počeo da otkazuje poslušnost. A jednog časa, jednostavno, ekran osetljiv na dodir je odlučio da postane ekran neosetljiv na dodir. Naravno da se to desilo usred najvećeg tržnog centra u Vojvodini i naravno da nisam znao gde su moje devojke, a nisam mogao da ih pozovem. Srećom, mogle su da pozovu one mene, jer su ona dugmad ispod ekrana još uvek funkcionisala, ali ona dva minuta panike su vredna neke epizodne scene u nekom bizarnom filmu domaće proizvodnje.
I to je bilo to. Kraj. Nema više. Posle samo pet godina i mesec dana službe. A mogao je još koju godinicu, jer rupa za uvo, rupa za usta, biranje sagovornika iz imenika, zvrrr za poziv i zvrrr za buđenje su radili kao i prvog dana. A koji će mi andrak više.
Tog ponedeljka, Marinko me je uhvatio za uvo, tako me odveo u prvu prodavnicu i rekao “prestani da kukumavčiš da nema telefona za tebe, evo kupi ovo, ovo, ovo ili ovo i budi miran neko vreme”. Dobro i reče: onda sam kupio novi telefon marke skejtbord (bez točkića; to se, izgleda, kupuje posebno), jedan od onih za koje se dobro zna da traju isključivo hefta dana posle isteka garancije, ali dobro, to je cena koju sam prihvatio i sad sam, kao, rešio problem. Da bi mi pokazao kako sam dobro prošao, Marinko me je onda odveo u poslovnicu neke od tih MobiDrp kompanija i pokazao mi asortiman od dvadeset telefona među kojima je osam skuplje od velikog i snažnog laptopa koji sam prošle godine kupio ne žaleći velike pare. Šta tih osam telefona može, a da ne može ovaj moj telefon koji je od pet do osam puta jeftiniji od te bizarne ponude, pojma nemam. Neko će verovatno naći neku revolucionarnu osobinu i izložiti mi je ozbiljnim tonom koji bi trebalo da me posrami. Ali muko moja, od mene ne možeš tražiti da verujem u ono što mi nikad u životu nije bilo potrebno niti me barem zabavlja.
U tom mom skejtbordu se već nalazilo tridesetak programa koji mi takođe nisu trebali, pa sam šesnaestak od njih izbrisao, a i one ostale ću, samo li utvrdim da to neće narušiti funkcije koje mi trebaju. Skinuo sam onaj jedan program koji je zaista koristan (simulacija baterijske lampe), naučio sam da pozivam onog ko mi treba i da primam pozive (mada mi nikad do sada nije trebalo toliko mnogo vremena od poziva do mog odgovora), počistio sam telefonski imenik i sveo ga sa 102 kontakta na 87, a uz malo iskustva neću više grešiti kad kucam poruke, jer moj prst je širok kao dva i po tastera na ekranu (a mora prstom, ne može čačkalicom). Umem da turim alarme, čak i snuzavac umem da upotrebim. A pre dva dana, čak sam naučio i da utišam telefon kad se zateknem negde gde je nepristojno da telefon zazvoni; i time sam sada kompletirao sve što mi treba.
I tako… Sad sam, kao, moderan jer imam telefon koji više ne može da mi stane u džep od farmerica, jer uto čujem da je sad opet moderno čiji je veći, a ne čiji je manji. Jedino mi nije jasno zbog čega je svim ljudima koje sam pitao za savet o kupovini bilo toliko stalo da i ja imam telefon baš kao i oni. Obaška, zašto je baš svako kome sam rekao da je budžet za kupovinu telefona limitiran na X odmah odgovorio kako grešim, istina, ta njihova preporuka košta 2,5*X, ali nema to veze, jer ima žiroskop po pet osa (iako ja uglavnom živim u trodimenzionalnom prostoru) i ume da proračuna optimalnu putanju od kuhinje do klozeta (i nazad). Sad ne znam da li treba da im javim kako sam kupio telefon za 0,8*X ili je možda bolje da ćutim. Slagao bih kako sam platio više, ali ne vredi, znaće da lažem, jer ljudi mnogo šta ne znaju, ali cenovnike ponuda prodavaca mobilnih telefona znaju tačnije nego ocene svoje dece u školi.
Ovo je najgori telefon koji sam do sada imao (četvrti po redu od 2000. godine: prethodni su trajali četiri, pet i pet godina) i zgrožen sam svojom kupovinom iako nije bila impulsivna. Sad jedino nisam načisto: da li je to možda potrebno da se i ja pridružim onima koji se druže tako što sede za istim stolom i vreme provode opšteći sa svojim mobilnim ljubimcem?
E, pazi da ne bih.