Skwerl

Sećam se kad sam bio mali, može biti predškolac ili tu negde, moj komšija Ivica i ja smo se igrali po ulici i dvorištima razgovarajući na kvaziengleskom jeziku. Može biti da je to zvučalo ovako nekako:

Kako to već biva odvajkada, uvek postoji neka dominantna nacija koja nameće svoju kulturu, običaje, jezik. U naše doba, to je engleski, lingua franca modernog doba, sa svim prednostima – i nedostacima – koje njegova popularnost donosi. U doba izrazito velike brzine plasmana informacija (ma koliko te informacije stoga bile plitke), ne znati engleski je ozbiljan nedostatak, jer vremena za prevođenje – nema.

Zanimljivo je kako neki ziloti napominju da je engleski jezik ovladao. Greše kad to kažu. Nije engleski toliko dominantan koliko mi volimo da smo inferiorni: da nije engleskog, bili bismo inferiorni prema nemačkom; pre nemačkog, prema turskom; a pre turskog, ko zna.

Problem je, dakle, u nepoznavanju svog jezika, a ne u dopuštanju tuđeg.