Pre nekoliko meseci pisao sam o tome kako me je klepio po glavi novi album Bryana Ferryja i konstatovao da se samo nastavio na prethodnike. Iz iste kuhinje javio se i prvi zamenik glavnog kuvara, Phil Manzanera, i ponudio malo egzotike na degustaciju.
Žene bi odmah rekle: “Ode moja prolećna dijeta do đavola”. 
Po starom, dobrom običaju, kako je već decenijama navikao sviju publiku, Manzanera se u svojim solo radovima ne pridržava repertoara koji je svirao u matičnoj grupi. Zato njegovi albumi nemaju takvu težinu kao kada su u pitanju Roxy Music, ali na njima dolazi do izražaja njegova briljantnost muziciranja & imaginacija koja nije sputana zadatim zvukom. Uz njegovu poslovičnu sklonost ka eksperimentisanju, The Sound od Blue (2015) je, u najmanju ruku, izazov koji “legne” tek posle nekoliko slušanja.
Početna ideja mu je bila da se podseti prošlosti i da pokuša da probudi davno uspavane emocije iz detinjstva. A kada su takve stvari posredi, treba samo krenuti… Ostatak sam izađe.
Pesma “Magdalena” otvara album. Počinje akordima klasične ruske romanse da bi u nastavku Manzanera grunuo iz sve snage, poduprt latino američkim ritmovima. Kao Carlos Santana u najboljim danima, ali sa mnogo manje saharina! 
Magdalena je ime njegove majke, za koju je bio vezan, kao i ime ulice u kojoj su stanovali dok su živeli u Južnoj Americi. Kada su se preselili na Kubu, majka mu je pokazala prve akorde, iste one koji nas danas uvode u ovu pesmu. I kupila mu prvu gitaru. Imao je šest godina. To su stvari koje se ne zaboravljaju.
Tako muzika na albumu The Sound of Blue postaje svojevrsni soundtrack filma koji prati priču o Manzanerinom životu.
A već znate da dobre filmove treba obavezno pogledati.