Veća fotografija je ovde.
Okupljanje ekipe za zrenjaninski photowalk beše zakazano za pet popodne. Već smo znali da će vreme biti besprekorno, a slutili smo i zanimljive uglove svetla. Krećući se lagano preko oćelavljenog trga, pade mi na pamet da bih mogao da pokušam da izvučem siluete slikajući portiv sunca. Tako i bi, manje-više stihijski, jer ja imam problema sa prevelikom količinom svetla (sad za tu muku imam polarizacione cvikere sa dioptrijom). Zbog te tihe agonije, tek kasnije sam shvatio da su mi na prečac, za samo nekoliko sekundi, pobegli neki perfektni kadrovi. Uto sam se setio da ulična fotografija zahteva veštinu brzog odlučivanja: oklevanje uvek znači gubitak kadra. No, ova fotka je bila razlog što sam pokušao da konvertujem nekoliko njih u monohromatsku paletu. Iskočiše detalji koji se na kolornoj verziji ne mogu videti (zapravo mogu, ali po cenu ozbiljne distorzije). Ovo je nešto najbliže perfektnoj uličnoj fotografiji što sam ikada uspeo da ulovim. Tek sad sam isprovociran da se na ovom polju poigram još.
Lepo! Zasigurno najteži žanr u fotografiji, ali je zadovoljstvo još veće kada se ulovi lep trenutak 🙂 Poz!
Odlična slika, odluka i obrada.
“Tek sad sam isprovociran da se na ovom polju poigram još.”
Нешто ти је много поплочано то поље. Е, док је био социјализам, на само десетак метара иза места где си стајао је растао кукуруз висок преко главе.
Јер су нешто копали па нису затрпали исти дан, него им се мало отегло. Така земља…