Al Ibrahimi

Od ranih dana ljudske povijesti, čovjek je koristio arhitekturu da obilježio svoj život na ovom planetu. U početku, egipatski faraoni su gradili piramide da bi se pripremili za slijedeći život. Od tada, pa do danas, mnogo je sličnih primjera gdje ljudi dizajniraju i grade zgrade da obilježe svoj život. Nakon što umru, oni te ostave zgrade da ih drugi ljudi koriste kroz ali i da služe kao jedan nadgrobni spomenik njihovom životu. Jedan dio ovog poriva je ljudska kreativnost i želja za postignućem, a drugi dio je sigurno ljudski ego i želja za pokazivanjem moći i imućnosti.

Ovim rečima obraća nam se Niko Vujević na početku našeg ovonedeljnog foto putovanja kroz stare zgrade Abu Dhabija:

Putujući raznim dijelovima svijeta, posjetio sam nekoliko glavnih gradova. Jedna slična nit se provlači kroz arhitekturu tih gradova. Glavni gradovi su većinom bili centri u kojima se prikupljao porez sa svih strana zemlje i gdje je država gradila najljepše zgrade da bi pokazala svoju moć svojim građanima a i stranim državljanima. Isto tako, glavni gradovi su bili centri trgovine i gospodarstva gdje su se ljudi bogatili i gradili zgrade zbog svojih želja. Istanbul je dugo vremena crpio novac sa Balkana i drugih dijelova Turskog carstva. U posjeti Istanbulu čovjek može vidjeti prekrasne palače okićene bogatim lusterima i freskama. Slično je novac dolazio u Beograd poslije osnutka Jugoslavije. Beograd ima prekrasne primjerke art deko arhitekture koji su rijetki u drugih gradovima bivše Jugoslavije. Prije sedam godina sam doselio na Bliski Istok iz Kanade, i primjetio sam slične stvari u glavnom gradu Emirata, Abu Dhabiju.

Emirati su osnovani ne tako daleke 1971. godine i Abu Dhabi je izabran za glavni grad nove države. Izbor Abu Dhabija nije nimalo čudan jer je upravo taj Emirat posjedovao najbolja nalazišta nafte koja su Američke i Britanske firme počele crpiti nekih 20 godina ranije nakon kraja WWII. Abu Dhabi je 70 i 80 godina prošlog stoljeća privlačio arhitekte i urbaniste iz raznih dijelova svijeta, ali su Egipćani, Iračani i Sudanci ostavili dosta veliki trag u kulturnoj baštini grada. Nakon emigracije u Emirate, bilo se je teško priviknuti na manjak izvora za istraživanje o arhitekturi. U Kanadi sam navikao na veliki broj izbora, bio to gradski arhivi, novine, magazini, ili firme sa kopijama arhitektonskih crteža. U Abu Dhabiju je to bilo dosta teško pronaći, pa sam se većinom pouzdao u neke stare (možda Balkanske) metode – priče starosjedilaca. Tu i tamo bih popričao s nekim inžinjerom ili arhitektom koji živi i radi u Emiratima više od 20 godina pa bih doznao neke povijesne stvari i činjenice o graditeljstvu, razvoju grada i dizajnu zgrada. Najčešće bih jednostavno primjetio neki zanimljivi primjerak arhitekture dok bih se kretao gradom, i onda stao na jedan trenutak da zabilježim dizajn fotografijom. Dogodilo se nekoliko puta da bih se vratio da uslikam zgradu nakon nekoliko mjeseci, samo da je pronađem u polu ruševnom stanju.

Miniranje zgrada nije dozvoljeno, tako da rušenje nekad traje dosta dugo i koriste se zastarjele metode. Možda se to čini primitivno na prvu ruku, ali ima jako puno pozitivnih rezultata. Prva faza rušenja zgrade je uklanjanje sve galanterije, električnih uređaja, klima uređaja, lavaboa i WC školjki jer većina tih stvari se može reciklirati ili iskoristiti u nove svrhe. Tu se još može zaraditi. Onda dolazi druga faza, a to je sporo rušenje zgrade sa ljudskom snagom i mašinerijom. Nekad čak dostave bagere na krov nebodera pa polako kopaju s neba prema zemlji. Čudno je sve to gledati. Ne treba se čuditi da se zgrade ruše. Zgrade, a i gradovi su na neki način živa bića. Oni se rađaju, rastu, stare, a onda ponekad i umru. Slikanje zgrada samo po sebi nije posebno osmišljen projekt, više je arhiva prolaznog svijeta u kojem živimo. Promatranje tih fotografija daje više vremena za kontemplaciju i razmišljanje o tome kako su zgrade bile projektirane u ovom gradu prije dvadeset ili trideset godina nasuprot danas.

Činjenica je da je svijet danas postao prolazan i ubrzan. Informacije nam dolaze brže, mi trošimo robu brže, a kao posljedica društvo možda počinje imati neka nerealna očekivanja. Svi misle da će se brzo obogatiti ili doći do brze slave kao neki poznati likovi na TVu. Jedna manifestacija toga je i u arhitekturi u ovom gradu. Zbog niza razloga koji su vezani uz pravno imovinske razloge, kvalitetu izgradnje, a i možda i kratkoročni pogled na svijet, vlasnici zgrada u Abu Dhabiju očekuju povrat investicije u zgradu u roku od pet do sedam godina. Veliki broj zgrada izgrađenih u Abu Dhabiju u zadnjih deset do petnaest godina se zato projektira sa jeftinim materijalima, dizanjovima koji iskorištavaju prostor na svaki mogući način i uklanjaju balkone ili druge skupe načine uljepšavanja zgrada. Zgrade postaju jednolične, projektirane bez ikakvog odraza na svoju okolinu ili ovu klimu. Stoga, nastojim svakodnevno pronaći neke zanimljive zgrade u Abu Dhabiju bile one primjerci modernizma, internacionalizma, ili brutalizma. U ovom blogu izdvajamo šest takvih primjeraka koji će barem biti očuvani u fotografijama ako ne u crtežima koji su odavno nestali u nekom zaključanom gradskom arhivu.

I tako dolazimo do priče o zgradi sa današnje fotografije:

Najpoznatija zgrada medu ljubiteljima arhitekture u Abu Dhabiju se uobičajeno zove po imenu restorana koji je lociran već godinama u prizemlju zgrade. Zgrada se stoga zove “Al Ibrahimi”, iako nisu ni vlasnik niti arhitekt Al Ibrahimi. Po informacijama do kojih sam došao preko nekih web stranica, zgradu je projektirao egipćanin Farouk El Gohary. Probao sam nekoliko puta bezuspješno doznati više o ovom arhitektu. Poznato je da je zgrada projektirana i izgradjena 80 godina prošlog stoljeća. Jedan od mojih poznanika je čak živjeo u zgradi neko vrijeme u jednom od jako velikih stanova. Na žalost, osim površnih informacija i anegdota teško je doći do konkretnih informacija ili crteža.

Najzanimljivija činjenica mi je taj naoko jednostavan dizajn koji se ponavlja, ali ustvari ima dosta kompleksnu izvedbu zbog isprepletenog betona. Rijetko je takva kreativnost viđena u dizajnu fasade jedne stambene zgrade. Ne znam da li bi svrstao ovu zgradu u brutalizam ili modernizam, ali jedna stvar mi je tako očigledna – u ovoj vrućoj klimi, arhitekt se pobrinuo da sunce nikad direktno ne udara u prozore stanara koji su zaštićeni dubokim balkonima. Taj jednostavni element dizajna je uveliko zanemaren u novijim zgradama zbog profitabilnosti, a stanari su lišeni kvalitetnog životnog prostora koji se može koristiti na svakodnevnoj bazi na ovom području.