Suština pasijansa upućuje poslednji pozdrav jednom od najznačajnijih i najuticajnijih muzičara svih vremena.
Za svakoga ko je bio u New Orleansu važi da se vratio u ostatak sveta sa vrlo pomešanim osećanjima. Štaviše, mnogi su tvrdili da im je srce ostalo tamo. Kako i ne bi: taj grad i njegove stanovnike teško je definisati, jer lična iskustva govore da je reč o posebnoj dimenziji stvarnosti koja se ne da prepričati. Zato ni muziku koja se tamo svira ne možeš da uhvatiš ni za glavu ni za rep. Na kraju krajeva, to nije ni bitno, jer građani New Orleansa imaju čudnu naviku – čim počne da pada mrak, hvataju se instrumenata i počinju da se vesele uz najrazličitije vrste muzike koje se mogu zamisliti. Tako slučajni namernik odmah stekne utisak da u New Orleansu svako svira poneki instrument.
U takvom okruženju, producent, aranžer, pisac pesama, klavirista Allen Toussaint proveo je ceo svoj život. I samo taj rad “iza scene” bio bi dovoljan da ga preseli u lokalnu legendu. Desilo se nešto sasvim neočekivano – njegovo umeće pisanja kvalitetnih pesama rano je otkriveno od strane respektabilnih muzičara raznih žanrova, tako da se slobodno može reći da tokom šezdeseti i sedamdesetih Toussaint skoro sam održavao živahnu scenu svog rodnog grada.
Meni je zapao za uvo dok sam slušao engleske muzičare – gotovo da nije bilo ozbiljnog albuma tokom sedamdesetih na kome nije bila i po neka njegova pesma. Uz današnji, potpuno nasumični izbor, možete i sami da prosudite o čemu se radilo u njegovoj muzici.
– * –
– * –
– * –
– * –
– * –
– * –
– * –
– * –
– * –
Umesto patetičnog kraja, izvucite esenciju iz ovih pesama i veselite se. Dok još uvek stojite na nogama.