Tamo negde početkom septembra, dok smo verna ljuba i ja vodili omladinca u školu, počelo je televizijsko emitovanje dva rijalitija. U isto vreme su se pojavili ogorčeni glasovi koji su pokušali da kleveću televiziju: da nam takvi programi kvare decu, da je poruka koja se šalje loša, da smo nevaspitano društvo, da trebamo (sic!) da budemo kulturni.
E, sad ćemo da bistrimo situaciju, ali to ne može bez muzike:
Dakle, moj otac od televizija gleda samo Eurosport u vreme Svetskog prvenstva u snukeru i eventualno Nacionola ako se seti. I onda mu se desi čudan slučaj, otvori jedne subote on tako novine, kad tamo tekst u stilu sledećeg ekranopucnja:
I tako se moj otac nađe u nemogućoj situaciji da se neki ljudi za koje nikada nije čuo, niti ih je video, niti zna bilo šta o njima (pa ni detalje njihove krivice), popisuju kao 1) opštepoznato i 2) dno. Prva reakcija mu je, svakako, da pozove sina mu. Ne budem lenj pa tati lepo objasnim situaciju. Da ne prepričavam, ispostavilo se da je ono što sam mu rekao, izuzev poslednje rečenice, u dlaku jednako rečima koje je mesec dana kasnije Rambo Amadeus postavio za svoj Facebook status:
Drugim rečima, ko jebe one koji gledaju rijalitije. Gledajte, kad ste glupi a bićete još više glupi što više gledate. Ja to ne gledam jer sam pametan i moram se po internetskim sajtovima i ostalim ćijukavim FejZbucima.
Kada sam izgovarao ove reči ja nisam bio ciničan, a u najboljem maniru postmodernih filmova ne možemo znati ni da li je Rambo bio ciničan kada je postavljao ovakav status, posebno poslednju rečenicu. Lično ne mogu da budem toliki idealista da mislim kako će Internet promeniti ljude, učiniti ih humanijim, da će usporiti ovo bezumno galopiranje liberalnog kapitalizma u samoubistvenoj trci za privrednim rastom. No, ono što Internet može jeste da snažnije potcrta razliku između neobrazovane rulje koja živi (kroz) televizijske rijalitije i prosvećene manjine koja funkcioniše na društvenim mrežama.
Osnovna razlika između Interneta i televizije je mogućnost potpune slobode izbora sadržaja kojima je čovek izložen. Televizija ne nudi nego nameće i to nameće svim mogućim gledaocima u istom trenutku.. Zato je televiziji veoma bitan što je moguće manji raspon percepcije sveta i mozgovnih stanja gledalaštva. U idealnom televizijskom svetu bi sve države bile kao Srbija: despotije prepune samozavaravernika. Pošto to srećom još uvek nije slučaj, jedini pravi trenutak televizijske slave jesu prenosi trenutnih događaja, što dovodi do druge strane jada liberalnog kapitalizma: generisanja suvišnog sadržaja i potreba u cilju naduvanog privrednog rasta. U prevodu, televizije liberalnog kapitalizma generišu žive događaje. U protofazi to su gostovanja u jutarnjem programu. Profesionalci tipa CNN-a izmišljaju ratove. Ne želim ni da pomislim otkud bi mogle da dolaze povremene američke srednjoškolske masovne ubice.
Sa druge strane, Internet je mesto na kojem se ljudi i sadržaji brzo grupišu, tako da ljudska interesovanja generišu pozive za pristupanje još većim količinama sličnih sadržaja. Tako se ispostavlja da navedena „potpuna sloboda izbora sadržaja kojima je čovek izložen“ na Internetu zapravo ne postoji, da se čovek kroz Googleovo kroz Internet reklamiranje, a uskoro i kroz Microsoftovo reklamiranje na nivou operativnog sistema, ušukava u svoje navike kao mitski istraživač džungle u živo blato. Na isti način funkcioniše i sistem tagova sa Ćijukalice, koji korisnicima daje dubinu, ali ne i širinu. Posledica svega je klasa ljudi kojima je svrha života broj lajkova, a najveći životni užas ideja da, kao u South Parku, ima nula prijatelja na FejZbuku. Na taj način izgrađeni narcisoidni ego je u stanju zavisnosti od lepote sopstvene pameti i učiniće sve za još jedan lajk.
Dakle, ovakvi ili onakvi mediji ne čine čoveka boljim ili gorim. Ne, mediji čoveka čine samo gorim.