Kako zahvaljujući Bouviju znam da nisam isfulao kao roditelj

And these children that you spit on
As they try to change their worlds
Are immune to your consultations
They’re quite aware of what they’re going through

Tata! Ponedeljak ujutru posle nekog provoda, produženo spavanje iz kog me prenu zvonjava mobilnog. Moja petnaestogodišnja ćerka – gledam, 10:05, počeo joj je veliki odmor, nadam se da je sve u redu jer mi obično šalje poruke, pozivi su za nešto hitno ili ako treba neko duže objašnjenje. Tapnem zeleno dugmence na ekranu mobilnog sokoćala i čujem je kako plače. Panika, šta se desilo?!?! Tata, umro je Bouvi!!!

A sve je počelo jednog lepog letnjeg dana pre skoro 5 godina. Vraćali smo se iz vikendice, u kolima se vrteo CD s nekim mojim izborom Bouvijevih pesama… lista je došla do „Changes“, i dok sam uživao u pesmi postao sam svestan još jednog glasića koji se negde otpozadi probija kroz muziku. Digao sam pogled ka retrovizoru i video Teu koja se zanela pevajući – tek posle nekoliko trenutaka primetila je moj široki osmeh i postidela se:

– Cico, otkud ti znaš ovu pesmu?
– Pa eto tata, stalno je puštaš u kolima i svidela mi se.

Nastavite sa čitanjem… “Kako zahvaljujući Bouviju znam da nisam isfulao kao roditelj”

Utovar nedeljom, 17. januar

Došlo vreme da se polako latimo posla. Dosta je bilo analitičkih procesa čačkalicom i koncem za zube.

Kakva je prilika da pronađemo zrno optimizma u raznim najavama i objavama svuda oko nas? Ne vredi da se uzdržavate od vesti: one će naći vas, hteli vi to ili ne hteli. I zato nemojte više da delite vesti na dobre i loše, jer svet odavno više ne funkcioniše na taj način. Već podelite vesti na izmišljene i trivijalne. Na one koje izazivaju u vama bes i one koje vas ostavljaju ravnodušnim. Na one koje vam ne znače ništa i one koje biste više voleli da niste čuli. Ne tražite prave vesti, dobre, značajne: nema toga više.

Kad vam niko ne kontrira u mišljenju, to nije dobro. U keltskim legendama su, navodno, zle veštice pobeđivali tako što su ih zaboravljali. A ako bi nas neko zaboravio, mi ne bismo bili više tako ni tužni. Ako bismo vam skrenuli pažnju na… Na… Ne… Uh.

Daj!

Čekaj malo. Ovo nije dobro počelo… Bože, daj mi znak, da razumem kako zaista treba započeti utovar posle duge pauze!… I posle onakvih vesti…

A, da.

Optimistički ugaoBowie je tiho otišao na Neko Bolje Mesto i ostavio nas same. To nije bilo lepo od njega: nemamo nikog da postavimo na upražnjeno mesto. Neki su, čak, pisali peticiju Bogu sa zahtevom da vrati Bowieja. Ali nema vajde od toga: zadovoljimo se, što reče jedan, tom ludom srećom da od milion godina istorije humanoida živimo baš u vreme kada je živeo i Bowie. Doista: beše vredno.

A pored tolikih zamlata glumačkog zanata, baš oni među najboljima sa scene nađoše da se proređuju. Alan Rickman je takođe mahnuo i otišao. Mnogo je uloga kojima je zaslužio naše veliko poštovanje; čak i uloga onog profesora magije u onoj prostačkoj franšizi je bila vredna pomena. No, ako ikako možete, pogledajte film An Awfully Big Adventure (1995). Priča ima mračan i pomalo mučan rasplet, ali ne mari: glumačke bravure u filmu, među kojima je Rickmanova samo jedna od više njih, ostavljaju bez daha.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 17. januar”

Šta si radio desetog januara dvehiljadešesnaeste?

Deseti januar 2016. je jedan od onih dana za koje ćemo, dok nas ne stigne Alojz, znati gde smo bili i šta smo radili. Jer, nije uvek tačan odgovor „krao sam orahe“. Obično, jeste, osim kad nije. A nije, kad se NEŠTO desi.

Naravno, znamo šta se desilo i da je prestao da fizički postoji čovek koji je radio mnogo toga, prema čemu većina onih koji su sa tim došli u dodir nije ostala ravnodušna. Definicija sadržaja sa značenjem, ako se ne varam?

Tačnije, datum kojeg ću se sećati do Alojzove posete je jedanaesti januar. Dojurio sam na posao, jer sam se setio da treba odštampati još jedan crtež za sastanak, odglavio zaglupljeni ploter, odštampao, odjurio na sastanak koji je lepo prošao a imaju i nespresso, došao nazad da odahnem, ajd pet minuta fejsbuka… BAM!

Nastavite sa čitanjem… “Šta si radio desetog januara dvehiljadešesnaeste?”

Зиги је свирао гитару

Зна се како се на сцену поставља представа страног аутора. Прво вам треба превод. Ако је комад са певањем, онда ваља превести и текстове песама. Такозване стихове. Или обратно, некад имате стихове који изигравају такозвани текст.

Онда то све треба и поставити на сцену. Код комада са певањем ту почиње проблем, јер глумци углавном сви умеју да певају, имали су ваљда тај предмет на академији, док певача који су учили и глуму има много мање. А треба неко и да свира, јер сте још у 1994. и та техника позоришног озвучења није најсавршенија, позна се кад не ускочи у милисекунд тачно. Ако сте све урадили како треба, добијате на крају и диск са музиком из представе.

Пошто сте паметно одабрали комад, добили сте рок оперу, а не бродвејску оперету општег типа. Пошто је аутор комада један од ретких који уме да сложи и либрето и композицију и да сам праизведе све то, још увек имате шансе да промашите, али сте их сузили скоро скроз.

Nastavite sa čitanjem… “Зиги је свирао гитару”

Svi ludaci

V. je bila “lepa k’o lutka” i stanovala je jedan sprat iznad mene. Imala je fantastičan glas i volela je da peva. Bila je starija godinu dana, što je u adolescentskom periodu mnogo, i zivkala me je svakog dana na kafu. Verovatno zato što su nam i majke svakodnevno zajednički kafenisale. O ženama u to vreme nisam ni razmišljao – to je bila posledica zakasnelog puberteta.

Najvažnije od svega – stalno je odnekud dovlačila nove ploče. Nastavite sa čitanjem… “Svi ludaci”