Igrao se 65. minut utakmice Manchester United – West Ham United, u okviru FA kupa, kada se sa desne strane pred igračem West Hama Payetom iznenada otvorio prazan prostor. Krenuo je sa loptom i ušao u šesnaesterac, kada je primetio Carricka sa svoje desne strane. Na žalost, Payet je tada rešio da odglumi spoplitanje, što je uradio na način za koji bismo mogli reći da je sasvim odličan da je sudija (Ericson, ako je nekoga briga za ime) svirao penal. Pošto penala nije bilo – ili je bar tako sudija procenio, što se u datom trenutku svodi na isto – Payetov se gest morao smatrati nekorektnom provokacijom i biti kažnjem žutim kartonom, drugim, isključujućim za toga igrača. Nema sumnje da bi takav potez značio da sudija ozbiljno utiče na tok utakmice. Da li zato ili zbog principijelnog mišljenja da je simuliranje spoplitanja u biti isto što i bežanje iz zatvora, dakle očekivana i legitimna aktivnost koja ne bi trebalo da pripada domenu okidača penoloških akcija, tek sudija je, kako se to obično kaže, ostao nem. Pet minuta kasnije dešava se slobodan udarac za West Ham sa tridesetak metara od gola crvenih đavola, blago levo. Ovu situaciju, perfektnim udarcem, u gol pretvara upravo inkriminisani Payet.
Pored toga što je opisana situacija veoma dovoljna da sa Pošta.neta pređem na D3i, ona je primer i za još ponešto. Ali pre tog poneštog, da zavirimo u zabrinuti svet gnomova i primetimo da čak i oni shvataju da je nebo dobro.