Recke na štapu. Jedna od njih je i tvoja. Ako je za utehu, ne znaš kad joj je vreme.
Setićete se, beše jedan tabadžija u filmu “Bande Njujorka” koji je posle svake ulične tuče pažljivo urezivao evidenciju polupanih glava na svoj čvornovati štap koji mu je služio kao toljaga. Četrdeset i štogod duša je on tako prečicom poslao Onom Gore i pretvorio ih u recke, sve dok mu glavni negativac u filmu tako nije urezao njegovu ličnu recku (nakon što mu je najpre urezao sataru u leđa), ali tek povodom toga što se ovaj uskopistio, pa je od tabadžije avanzovao u lokalnog politički izabranog aktivistu tamo neke komunalne vrste.
Ajde-de: u toj priči se govorilo o vremenu anarhije, kada su državne institucije postojale, ali one ni same sebe nisu ozbiljno shvatale, nego su političari radili taj posao samo iz ličnog interesa, a kao masku, forme radi, angažovali su neškolovane savetnike, a sebi su uređivali lagodan život pranjem para koje im ne pripadaju, zavađajući usput razni sitan polusvet da se bije među sobom, ne bi li se pogled skrenuo sa jednog mesta na drugo.
Bilo je to drugačije nego sada, kad državne institucije čvrsto upravljaju svim aspektima života u smeru sveopšteg blagostanja, kada postoji ozbiljna strategija razvoja za sledećih 100-120 godina, kad političari kroz državne programe stimulišu najumnije stručnjake u društvu da budu kolovođe napretka u svojim oblastima, a sami se daju bezrezervno i uz nužno očuvanje časti i obraza, ne tražeći ništa zauzvrat, gradeći pritom socijalno pravedno društvo u kojem se pomenuto sveopšte blagostanje ne meri po tome koliku ergelu konja / automobila / fabrika ima najbogatiji pripadnik, nego koliko je ukupno trećih delova plata potrebno najsiromašnijem da uredno otplaćuje dostojanstveno stanište (pri čemu od ostale dve trećine ima za dostojanstven život samo na osnovu činjenice da je sposoban da zadrži stalan posao) i nalazeći za shodno da vazda stvori još jednu priliku za ljude od ideje, pa čak i ako ti ljudi nemaju svog kapitala da tu ideju pretvore u predmet materijalnog ili nematerijalnog berićeta.
Ipak, nekako stičemo utisak da bi možda neka perspektiva za crtu na toljagi mogla da bude bolji (i svakako efikasniji) stimulans da se vlažni san iz prethodnog pasusa pretvori u javu već za života naše unučadi. Nažalost, savest nam ne dozvoljava da ikome pomislimo loše – osim onog lošeg koje bi bilo pravedna posledica dostignute ruke zakona – pa će ta toljaga sa reckama, barem sa naše strane, ostati u domenu simboličnog čina negiranja aktuelnih aktivnosti vladajuće kamarile i njihovih zunzara.
Problem je u nečemu drugome: to što oni nama čine već dugo, kako god da se nazove, ostavlja posledice koje nisu virtuelne, već sasvim konkretne prirode. Nećemo nabrajati, jer znate o čemu govorimo: okrenite se oko sebe, pogledajte u sebe i zapitajte se da li je moglo da bude drugačije, a da ste vi pritom uložili jednak trud kao i do sada. Odgovor je gorak, svima poznat, pa zato nemojte dozvoliti ikome da vas zajebava zato što, tobože, niste uspeli dovoljno, kako bi se to reklo po aršinu onih čija savest je fleksibilnija nego vaša. Bitno je da znate samo to da je ispravan smer straha onaj kad se svaki političar uvek plaši vas, a ne obrnuto. Međutim, iz nekog razloga vi odbijate da prihvatite tu tezu.
I zbog toga, ovako kako je, malo ko od nas će uopšte dočekati unučad, a praunučadi neće biti uopšte, a kamoli da doživimo da im se nad kolevkom nagnemo jednog dana. Taj jad je jedina preostala perspektiva u zemlji u kojoj nije jasno ama baš ništa, pa ni to gde je sprcano devet stotina miliona evra koje je Evropa pre dve godine uputila Srbiji da jednom za svagda reši pitanje poplava.
U međuvremenu, sa reckom ili bez nje, po nekom kosmičkom obrascu koji priču o nekom velikom umetniku svodi na banalni materijalni podatak o prestanku održavanja funkcije protoplazmatičnog sistema u kojem ličnost umetnika obitava, doživeli smo dve takve vesti u jednom danu, jednu ujutru i jednu uveče; a samo dva dana ranije, beše još jedna takva vest. Što reče jedan: ako nastave da odlaze u ovom tempu, ima naslovna stranica bloga da nam se pretvori u čitulju, božemeprosti.
Pa neka i bude tako: savest nam ne dozvoljava da ćutimo kad na Neko Bolje Mesto ode neko ko je uticao na naše živote. Činilo ga to velikim ili ne, važno je da smo tom uticaju bili skloni i rado izloženi, jer postoje ljudi pred kojima nije stidno otvoriti svoje srce. U kontekstima koji nemaju nužno međusobne veze (ili pak te veze možemo naknadno da otkrivamo, pa čak i da ih izmišljamo po nahođenju), sir George Martin, Gaga Nikolić i Keith Emerson su bili baš takvi: veliki u svom stvaranju, trajni u svom uspehu i značajni u uticaju na nas. To ih čini dostojnim našeg trajnog poštovanja i vrednim sećanja u koje se sele sad, kad ih više nema.
Indukovano potrebom da nekako svima pokažemo šta mislimo, ne štedimo lični stil da pokažemo svoju tugu, revolt i nevericu što ljudi odlaze sa scene. Patetike ne nedostaje, a paleta reakcija se pruža od ličnog sećanja o nekom sasvim slučajnom ili krajnje namernom susretu sa Otišlim, preko raznih prepričavanja slika u kojoj komentator zapravo opisuje sebe u vizuri imena koje ispraća, pa do spontanog, veoma ljudskog i sasvim prostačkog “šteta!”, u kojem se smrt umetnika na neki način izjednačava sa izgrebanom gramofonskom pločom ili istegljenom i raslojanom trakom u VHS kaseti.
Ne zamerajte na banalnosti onima koji izgube meru kada se suoče sa smrću, makar poneka od tih smrti bila samo predmet vesti o nekom dalekom, koga nikad nismo lično sreli. Prosto, teško je metafiziku odlaska premeriti na bilo koji način, porediti sa bilo kojim drugim iskustvom i savladati je u racionalnoj ravni.
Stisneš petlju, zaškrgućeš zubima, odvališ neku frazu dostojnu adolescentske literature, pa tiho opsuješ ili mahneš rukom u znak prepuštanja sudbini. U samoj smrti nikada nema ničeg dostojanstvenog, pa je teško održati uzvišenost čak i ako emocije nemaju nikakve veze sa vešću o smrti.
Naročito je teško biti dostojanstven u sajberprostoru, a ispraćaj ljudi koji su nam značili čini retku priliku da tu svoju potrebu, koliko god ona neobjašnjiva zapravo bila, ispoljimo u punoj snazi. Od puste želje za nečim uzvišenim, pretekne samo otužni paroksizam za koji nemamo rešenje. Nemajući kud kad se jednom izlanemo, ponekad smo čak skloni da još dublje uglibimo u prostakluk. Lek protiv ponižavajućeg upiranja prstom je jedan jedini: sve što je onlajn postaje predmet pada u efemernost prilično brzo, pa je dovoljno samo da ućutimo i sačekamo dan-dva.
Drugi će gledati svoja posla, ma gledaćemo i mi sami u nešto drugo, pa ćemo lepo, kao što je red, prvom prilikom da zaseremo nešto sasvim drugo.
Pretekne tek poneka sramota koja traje dugo. Nažalost, ona je u domenu kolektivnog duha, onog kombinatskog. I sa pameću veze nema, pa nije jasno šta ćemo sa njom.
Ili možda znamo?
Savet Alana Forda:
Ili se pridruži mračnim hordama ekonomsko-propagandne mašinerije ili se isključi i eskiviraj kako znaš i umeš. Nemoj druge da gnjaviš time kako ti je presela masaža posle lošeg ručka tokom kojeg su ti pričali o potpuno besplatnim opcijama gluposti koja ničemu ne služi. Ovaj savet će vas skupo koštati, ali makar ćete znati šta da radite kad ponovo zazvoni telefon.
Kako stojimo sa penzionerima? Svako treba da ima bar jednog! Ne možete to da priuštite sebi na ovu skupoću? Nema problema, tržište će se pobrinuti, svega ima, a i mora da je povoljno, kad je na rate.
Ono, mora da je firma jaka sa sokaka, kad em ne piše pošto je, ne piše ko je, ne piše gde je, ne piše ni kolika je rata, ma ne piše ništa. Al’ ima mobilni, što je verovatno i cela firma, dakle pokretna, okretna i lako će da zbriše sa vašom kaparom.
Čitanje reklama između redova? Šta vam pada na pamet! Baš to? Pa, u pravu ste. Ovo nije savet i ne košta ništa. Košta ako probate da ga se ne pridržite.
Srbija. Poslednja zemlja pri Evropi u kojoj kružni tok predstavlja svetsko čudo. Nema ko da nas nauči da ga pavilno koristimo. Možda rođak iz Nemačke pomogne da shvatimo?
Dolazi jedna majka po dete u dečiji vrtić, kad ima šta da vidi: kapija širom otvorena, deca drndaju tablete i smartfone u pesku, a vaspitačice se sakupile na terasi i kafenišu i češu jezike za sve pare. Majci krv jurnula u glavu:
– Pa da li ste vi normalni! Kakav je ovo haos! Kako to pazite na decu! Vrata su širom otvorena, mogu da izađu neprimećeno na ulicu!
– Gospođo, pobogu, smirite se! Sve je pod kontrolom!
– Kako je pod kontrolom! Šta je pod kontrolom? Ja ću vas…
– Wi-Fi je ograničen na zonu bazena sa peskom.
Kad krenete da razgovarate sa mrz plejerom, onim što vam kaže da pritisnete 1 ako hoćete da piškite, 2 ako hoćete da kakite, 3… obično vam kaže i da se razgovori sa operaterima snimaju. Ajde? Kako oni to mogu da snimaju razgovore, a mi na svojim telefonima ne možemo? I to na telefonima koji mogu da snimaju fotke, video, samo zvuk, znaju gde se nalaze i čak znaju i koliko je sati. Nisu tu čista posla.
Ako vas zovu i oduševljenim glasom vam kažu da ste dobili “nagradu”!, i to ručak sa masažom, raspitajte se odmah, šta prvo ide – ručak (a masaža je tu da vam nabije apetit inače ga nećete imati) ili masaža (da ipak nekako svarite to što vam serviraju). Ako dotle neko ne zalupi slušalicu, sledeće potpitanje je da li garantuju da za vreme ručka neće biti nikakvog reklamnog sadržaja, jer vam reklame jako nepovoljno utiču i na apetit i na varenje. Bez obzira na odgovor, sad je pravi trenutak da brižljivo odmerenim treskom nežno prekinete vezu. Ovaj savet vas košta ceo minut dok ste ovo pročitali, ali će vam uštedeti sigurnih sat ipo sedenja na reklamnom ručku.
Istina je jedna, ali može da bude zasnovana na raznim činjenicama.
(Via)
Otvaramo kandidaturu za najlepše mesto na svetu. Kandidat broj 1:
Šaljite svoje kandidate.
(tnx Odgovara Kraljeviću Marko)
Dobar horor: to je onaj koji dođe posle lošeg horora. Što je vremenska razlika manja, to je dobar horor strašniji.
Nikad ne zameri značaj *kanja kompjutera po insti…. Eee… Čegbremalo! Stani, pazi, vidi, gle: gde se to zavuku radi toplog obroka?…
Ne zamerite pokojnom Preletu: on je zaista imao dobru nameru kad je napisao tu bajku sa beogradskog asfalta (ili beše kaldrma? kad prestaje kaldrma i počinje asfalt u beogradskoj kriminogenoj ikonografiji?).
Međutim, loša dramaturgija i osrednja režija ne umanjuju značaj ove scene.
Kao i uvek kada je o hrani reč, nije pitanje koliko je ima i pošto je, nego je pitanje sa kim je delite i šta želite da ostane u vama. Postoje ljudi koji baš ne mogu da razumeju da postoji sendvič koji je veća gozba za dušu nego što je raskošni ručak za blagoutrobije. Zbog toga ti ljudi ne umeju da uživaju u pravim vrednostima koje uključuju (i) jelo.
Sadržaj? E, pa sadržaj nije važan, osim jednog, a taj morate sami da pronađete. Ne, nema veze sa nastupajućim izborima. Promašili ste. Predlažemo vam da se vratite na prvu misao, onu koju ste olako odbacili.
Da, to je to.
Prijatan ručak vam želimo. I upamtite dobro ovu lekciju. Sebe radi i zbog onog sa kim biste najviše na svetu voleli da napravite taj sendvič.