Ako možemo da se složimo da je to značenje reči “minglewood“.
Danas nema puno priče, jer šta vredi pričati o nečemu što se ne može objasniti. Evo, otkucajte “Lindley” u pretragu Suštine pasijansa, pročitajte tih pet priloga i poslušajte šta tam oima da se čuje. Zavirite na listu referenci rada sa drugima i za druge pre nego što skontate da je ona lista njegovih solo radova veoma nekompletna.
Pa tek onda poslušajte ovo, suncetiebemžareno.
A? Šta sad reći?
Ne reći ništa: to je najbolje. Ako znate s kim imate posla, nećete se zamlaćivati objašnjenjima. Jer, kad je neko lud, tu nema pomoći. Kad je neko lud i ovako kreativan, nastaje pojava u narodu poznata pod imenom “genije”.
Instrument koji David Lindley drži u rukama i proizvodi muziku se zove ud (videćete da Evropljani pišu “oud”, Turci pišu “ut”, a ima još sličnih transkripcija). Ova preteča laute nema pragove, nego se tonovi nalaze kao na violini – na sluh. Ta tehnika je prikladna za one ludačke arapske lestvice koje na ključnim mestima sadrže četvrtine intervala. To daje odličan prostor za egzotiku fenomenalne sufi-muzike, ali uopšte nije prikladno za pentatonsku skalu u kojoj se sviraju bluz, ritam i bluz i rokenrol…
A onda se pojavio David Lindley, čovek kojeg prati glasina da bi bio u stanju da snimi album svirajući na predmetima sastavljenim od materijala pronađenih u napuštenoj kolibi u nekoj planini. Ne sumnjam da je on preštimovao ovaj instrument u neki otvoreni štim (daj bar neku pomoć, jebote), a onda…
Nećete biti u prilici da pronađete mnogo materijala na Cevki gde Lindley peva. Tim je ova ekstravaganca još vrednija.