Daje se na znanje… Daje se na znanje… Daje se na znanje…
Ovo nije utovar!…
Prosto, ne može se protiv zlog faktora svakodnevice. Život je hronika trčanja da bi se ostalo u mestu i grebanja noktima o kamene zidove da bi se napravila još jedna vrata. U takvim uslovima, kada nijedan od Samuraja nije prodavac magle i sumaglice – i svako od nas se time ponosi – dva su načina da izađemo pred vas onda kad nemamo snage da sklopimo utovar:
- da se foliramo;
- da vam ponudimo surogat, nazivajući ga pravim imenom, ali ne kao zamenu, već kao izvinjenje.
Lažna dilema, naravno. Razumećete, nadamo se, da je postkapitalizam jači i neuporedivo strašniji od postmodernizma.
U međuvremenu, gde god da pogledamo, od svega po isto. Bože sakloni, u grupi “Volim glupe naslove” na fejZbuku, gde članovi arhiviraju kretenizam medija radi budućnosti, ako bude budućnosti, sva ona masa naslova, čiji spektar se kreće od kvarno glupih do izrazito glupih, groteskno se pretvara u ogledalo stvarnosti, a ne u hroniku gluposti. Vrednosti nisu okrenute naglavačke, nego su posuvraćene kao prljava čarapa, pa je prljavština ostala unutra, e da se sačuva.
Šta nam je činiti? Šta nam je činiti? Šta nam je činiti?
Rešenja nema, dobri ljudi.
Savet Alana Forda:
Ako ne znaš šta ti je, pogledaj gde ti je. Ako ne znaš gde ti je, to ti je.
Ovaj savet je skup. Veoma, veoma skup.
Šta? Naslov? Lako je, ali ste zaboravili, iako vas je Suština pasijansa sto puta podsećala: nema ‘leba bez motike.
Ni vizije bez bunike.
Aca Sretenović je jedini koji se veštinom stihoklepanja primakao Onom Džoniju i Onom Đoletu, onim ljudima iz nekih dana kojih više nema. A Aca je još uvek tu.
Vranjanac stoji iza Piroćanca u kladionici i pita ga:
– Batko, kol’ko ćeš uplatiš?
– 150 dinara!
– Leleeee!… Znači, pala neka dojava!
A sad jedno saznanje za kojim ste oduvek čeznuli: suptilnost je majka ispravljanja krivih situacija.
Eto. Sad znate i to i bićete za mrvicu spremniji za životna iskušenja.
Nego, seća li se ko Jolande?
Propast sveta se desila, samo taj deo filma nije snimljen, pa još ne znamo.
Ajmo sad, dobri ljudi, raziđite se kućama! Nema više!
I, naravno: prijatan ručak vam želimo.