Kada si klinac, pališ se i maštaš kako će jednog dana ceo svet biti tvoj. U mom slučaju, ta maštanja su se svodila na to da ću dobiti priliku da čujem sve one izvođače o kojima sam samo slušao priče ili čitao. Da ne bih nekoga slučajno zaboravio, uredno sam njihova imena zapisivao u sveščicu.
Za svaki slučaj, da se nađe…
Jedna od grupa o kojoj su se ispredale bajke bila je Canned Heat. O njima se pričalo da ih predvode vrsni poznavaoci bluza i da su velika koncertna atrakcija, a sama činjenica da su nastupali na velikim i značajnim festivalima tokom šezdesetih (Monterey, Woodstock) dodatno je golicala maštu.
Na moju žalost, do prve prilike da ih poslušam došao sam tek početkom sedamdesetih kada mi je u ruke dospelo italijansko izdanje sa snimkom jednog od njihovih koncerata. Ploča je bila očajnog kvaliteta i muljavog zvuka, verovatno bootleg, a ja sam bio potpuno razočaran. Blues i ja nikada nismo bili u prevelikoj ljubavi, a hard core varijanta koju su Canned Heat svirali još me je dodatno odbila, pa me nimalo nije začudilo to što nisu stekli neku značajniju publiku.
No, uprkos razočarenju na prvu loptu, primetio sam da se prisutni na koncertu pale na pesmu “On the Road Again“, koja je bila jedna od njihovih najpoznatijih, kao i na “Amphetamine Annie“. Sa lošeg snimka i uz pomoć mog tadašnjeg poznavanja engleskog jezika mogao sam samo da nagađam o čemu se u njoj radi.
Na Canned Heat sam od tog vremena potpuno zaboravio, a na “Amphetamine Annie” sam, sasvim slučajno, naleteo na nekoj od nedavnih kompilacija koje, sad već po ko zna koji put, premotavaju nasleđe šezdesetih. Uz pomoć neta lako sam pronašao tekst i prilično se iznenadio. Zato vredi da ga citiram u celini:
This is a song with a message
I want you to heed my warning
I wanna tell you all a story
About this chick I know
They call her “Amphetamine Annie”
She’s always shovelling snow
I sat her down and told her
I told her crystal clear
“I don’t mind you getting high
But there’s one thing you should fear”
“Your mind might think its flying, baby
On those little pills
But you ought to know it’s dying, ’cause
Speed kills”But Annie kept on speeding
Her health was getting poor
She saw things in the window
She heard things at the door
Her mind was like a grinding mill
Her lips were cracked and sore
Her skin was turning yellow
I just couldn’t take it no more
She thought her mind was flying
On those little pills
She didn’t it was going down fast, ’cause
Speed killsWell I sat her down and told her
I told her one more time
“The whole wide human race has taken
Far too much methedrine”
She said “I don’t care what a Limey says,
I’ve got to get it on
I’m not here to just see no man
Who come from across the pond
She wouldn’t heed my warning
Lord, she wouldn’t hear what I said
Now she’s in the graveyard, and she’s
Awfully dead
Iako i danas mislim da je sve ono što su Canned Heat snimili prilično dosadno i teško za uživljavanje, ova pesma mi govori da su u trenutku njenog stvaranja već izašli iz bluz šablona u kome tekstovi malo znače i zakoračili prema ozbiljnijem songwritingu. Ova njihova priča ima početak, kraj i ozbiljnu pouku.
Kako nemam sopstvenih iskustava sa “supstancama”, moram da posegnem za tuđim. Poznavao sam nekolicinu osoba koje su, iz ko zna kojih razloga, posezale za njima.
Više ih nema.