Ovakve pesme neće imati milione pregleda na Cevki, albume sa kojih potiču preslušaće samo šačica posvećenika iz celog sveta i o njima će se pronaći tek pokoji tekst na Internetu. I to ako se dobro potrudite.
A zavuku vam se u glavu čim ih čujete.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ovakve pesme neće imati milione pregleda na Cevki, albume sa kojih potiču preslušaće samo šačica posvećenika iz celog sveta i o njima će se pronaći tek pokoji tekst na Internetu. I to ako se dobro potrudite.
A zavuku vam se u glavu čim ih čujete.
Pre petnaestak godina, tokom jedne od onih noći kakve svako od nas priželjkuje, Šef i ja smo se, sedeći u mojoj sobi, upuštali u opake razgovore. Pijuckali smo dobro vino, pušili k’o smukovi, a muzika nam je bila samo zvučna kulisa. Sve dok, u gluvo doba noći, nisam potegao album Davida Crosbyja If I Could Only Remember My Name (1971).
Posle toga smo samo ćutali, svako sa svojim mislima.
Mada, mora se priznati da je ove momke verovatno dotakla neka viša sila ili makar proviđenje… Jer, kako drugačije objasniti vrhunski brit pop iz, da izvinete na izrazu, Amerike?
Kao što znate iz trista mojih pominjanja do sada, ja sam obožavalac, poštovalac i donator internet radio stanice Radio Paradise. Bill Goldsmith je heroj iz stare garde radijskih voditelja koji nije bio na prodaju, jer nije mogao da podnese u šta se to radio pretvorio u talasu globalizacije poduprte liberalnim kapitalizmom. 2000. godine je pokrenuo muzički radio na internetu, gde je očigledno uspeo u nameri, jer RP se intenzivno deklariše kao antikomercijalni, a jedini izvor prihoda su donacije dobrovoljaca i prihodi od predmeta sa logotipom radija.
Recept RP je prost: Bill pusti nekoliko numera, vešto povezanih nekim ključnim atributima (ključna reč iz naslova, tema, tempo, izvođači, čak i tonalitet), ne prekida ih i ne oštećuje džinglovima. Posle (najčešće) pet stvari, uključi se Bilov glas (ponekad uživo, ponekad samo vokalni džingl od nekoliko sekundi, tipa “You are listening to Radio Paradise. Thanks for tuninig in!“) i to je sve! A materijal je eklektičan: od middle of the road rocka do Americane, od , od Hanka Williamsa do Led Zeppelina… Najvažnije od svega: ova stanica ne orgija u jednoj eri, nego stalno dodaje muziku; ne prođe nedelja da se na plejlistu ne doda bar desetak novih numera, često i više. A informacije o tome što slušam uvek mogu da nađem na sajtu, koji je prost k’o pasulj i sadržajan taman koliko treba.
Zahvaljujući tome, Radio Paradise je postao moj glavni neposredni izvor saznanja o novoj muzici. Broj onih koje sam otkrio na tom radiju je postao sad već poprilično velik. Recimo, ovo.
Poslastica.
Reizdanja su mi postala sve interesantnija. Ne znam odakle diskografske kuće izvlače neke od tih potpuno zaboravljenih albuma, ali su meni interesantni. Jer, većina od onih koje sam uspeo da preslušam su pravi mali dragulji.
I nemojte da se brinete zbog bendža u naslovu, nije ovo ni bluegrass ni country muzika.
So come all you warriors who live for the fight,
Come listen to somebody, somebody who might
Have been there before you and they have the right,
They’ve been dying to tell you the score.
The old warriors don’t want you to hurt any more.
Lepo CSNY pevaju i imali su najbolje namere… Još samo da ih su ih čuli oni koji odlučuju o koječemu što se i nas tiče.