Retko ko od nas nema barem nekoga u rasejanju. Ne zna se kome je, u trenutku razdvajanja, bilo teže – mi koji smo ostali pokušavali smo da zakrpimo prazninu koju su ostavljali za sobom pišući im duga pisma o sasvim bezveznim sitnicama koje su im negde daleko mnogo značile, a oni su nam uzvraćali prepričavanjem svojih novih života koji su se toliko razlikovali od onog našeg kada smo zajedno rasli.
Retki, pa sve ređi susreti nisu popravljali stvari. Kada god bi se neko od rasejanih pojavio, bivalo je sve manje vremena za druženje, a sve više neke žurbe.
Sve do trenutka kada shvatiš da su se na mnogo načina promenili i postali skoro stranci.