Postoji jedan čovek kojeg klasična rock scena Engleske smatra učiteljem. Dobar jezik, dobre ideje, na mahove čak i solidna muzika. Ljudi koji mu skidaju kapu su, inače, predvodnici. Ostavio je traga, naročito, tokom turbulentnog prelaska iz romantičnih šezdesetih u opojne i idejama bogate sedamdesete. Povukao se u tihe tokove pred stihijom medijske kontaminacije dobrih ideja, ne prestajući da stvara sa jednakim žarom, voleći najpre svoj jezik, pa dobre ideje, na mahove čak i solidnu muziku.
Njegovo ime je Roy Harper. A o njemu prokleto malo znamo zato što prokleto loše poznajemo tu kategoriju engleskog jezika kojom se on služi i, važnije, što se on prokleto dobro krije od trendova koji ne omogućavaju dubine koje on podrazumevano dostiže na svojim muzičkim izdanjima. A tih izdanja je Harper nabrojao preko 30 tokom proteklih pedesetak godina neprekidnog rada.
Rado bih prepustio analizu ovih stihova nekome ko je upućeniji, ali takvog trenutno nemam na raspolaganju. Umesto toga, prepustiću vas veštom izvođenju i transkriptu stihova koje ćete naći na dnu ovog priloga. Priču o matičnom albumu na kojem se nalaze ove dve numere već sam ispričao, pa pogledajte tamo. A ako do danas niste preslušali ceo album …Jugula (1985), zadajte sebi domaći zadatak da svakako učinite što pre. I to kao čestito i lako štivo koje će vas pravilno pripremiti za prava iskušenja na albumima HQ (1975), Lifemask (1973) i, naročito, prvencu Sophisticated Beggar (1966).
Ove tri preporuke uzmite sa zrnom soli: mrtav ‘ladan sam improvizovao izbor, birajući one koje bih, ko zna zašto, izvadio na slušanje u času ovog pisanja… Što sam i učinio, minirajući hiljadu drugih planova za nedeljno popodne. U nekom drugom času bih birao, recimo, Bullinamingvase (1977), Come Out Fighting Ghengis Smith (1968) ili neobični Flat Baroque and Berserk (1970), prisećajući se usput da ne znam vola da ubodem u tom opusu, iako sam ga preslušao celog više puta.
Ne pravdam se. Konstatujem notornu činjenicu da Roya Harpera ne mogu da dokučim ni koliko je debela ljuska jabuke ako samo crpim muziku. Ajde-de, ta muzika je primamljiva svakome ko je sazreo na progresivnoj muzici Ostrva šezdesetih i sedamdesetih, kao ja. Ali jebeš ga, ta simpatična svirka se nalazi u neprekidnom stanju levitacije iznad provalije banalnog i trivijalnog; nećete daleko stići prostim trpanjem Harprerove muzike u uši, ma da mu sto puta opet sviraju Jimy Page, David Gilmour ili Pete Townshend.
Zona u kojoj treba kopati dublje su stihovi. Tamo gde mogu bar malo da razumem o čemu peva, ja se snalazim teško, ali neki đavo me opet privlači. Ne mogu da pronađem pandan toj atmosferi na ex Yu sceni; možda Rundek, ali tu labavu asocijaciju osećam tek na mahove.
Teškoća je nekom prepreka, nekome izazov. Ako još uvek mislite svojom glavom, čestito je da donesete odluku kako ćete rešavati teškoće. Ako je izostanak napora dovoljna nagrada za vas, onda nije trebalo ovde ni da svraćate. Mene taj čovek već trideset godina (more, četrdesetak godina, otkako sam saznao za njegovo ime slušajući “Have a Cigar“) podseća na to da nagradu treba zaslužiti.
Roy Harper se trenutno oporavlja od stresa izazvanog neosnovanom tužbom za seksualno uznemiravanje, koje ga je koštalo dve godine života, kompletne ušteđevine, živaca i (ionako krhkog) zdravlja. Zato je nejasno hoće li se skoro vratiti na scenu na kojoj suvereno stvara preko pedeset godina, utičući na imena od Led Zeppelin do Fleet Foxes, od Pink Floyda do Mostly Autumn, od Petea Townshenda do Kate Bush… Ovo nabrajanje bi moglo da potraje, ali to više i nije tako važno. Važna je samo umetnost kojoj se, eto, priklanjamo paušalno jer ne razumemo dovoljno. Ali ako želite, pokušajte, šta vas košta.
Bad Speech
I was not put here by anyone
By anyone in fear
I came alone as me
Just an idea
In a long chain of discovery
Surrounded by the same – you
Sometimes your tide pulls me out to sea
And I die in a trashing curse
Sometimes we are kind
More often I doze – so far up the beach
That those who try to reach
Are burnt alive
In the searing heat
Of the desert of my dispassion
So far removed
I never hear the water
‘Cept once or twice a month
When I see a mirror
And I refuse to believe in some of the things
That are said to be here
Let alone those that are not
I’m trying to change my direction
Ours is pathetic in my own humble estimation
I love the planet
The great benign she-wolf
Benefactor
Spinning gently on towards the red giant
Four aeons hence
When all the rose gardens
Are consumed in the flash-fire of flying time
She’ll leave alone too
Hope
When you look at me from your own century
I may seem to be strange archeology
But when the winds blow from this direction
You may sense me there in your reflectionI think I feel you but I will never know
As the swallows leave and the children growI wanted to live forever
The same is you will too
I wanted to live forever
And everybody knewWhen I caught you there in tomorrows mirror
I thought felt you jump out of my skin
Throwing oil into my blazing memories
Filling empty footsteps I was standing inI wanted to live forever
The same as you will too
I wanted to live forever
And everybody knewAs the falling rain of the northern jungle
Hanging droplets on the leaves bombards my brain
I hear you across the room
A sea of daffodils spring into bloom
You are the mist
The frost across my window pane
And again she moves her body
And her whispers weave
And the world spins
And tells me that I’ll never want to leaveAs I think of you from this dark century
I will always be with generosity
That we both may share the hope in hearing
That we’re not just spirits disappearing