Slobodan. Kao ptica. Ili već nekako… Antologija.

Možete mi verovati ili ne, meni je svejedno, ali još uvek pamtim koliko snažno sam se naježio kad sam prvi put čuo ovu pesmu. A danas, mada retko posegnem za njom, često mi se vrati taj žmarac uz kičmu. To može da znači samo jedno.

Da mi ova pesma znači mnogo i da će tako ostati doveka.

Velika mutljavina je tu zamalo ispala. Ali na kraju se pokazalo kao dobro. Štaviše, veoma dobro… Uglavnom, počelo je tako što je negde tokom 1993, a može biti i ranije, zamišljen megaprojekat The Beatles Anthology koji bi se sastojao iz tri dvočasovna dokumentarca o grupi The Beatles, tri dupla CD-a koji sabiraju razne studijske andrmolje čuvenih pesama (probe, odbačene pokušaje, alternativne miksove…) i prateće knjižurine koja bi predstavljala konačnu monografiju grupe. Projekat je krenuo ambiciozno, uz nadzor i odobrenje trojice članova grupe i Joko Ono, udovice Džona Lenona. Scenario i režija dokumentaraca su bili minuciozni, Džordž Martin je pretresao svoju kompletnu arhivu (a njegova arhiva je, kažu, velika) i počistio sve što treba, pronađeno je sto milijardi fotografja koje još niko nije video i sve je išlo svojim tokom, sa idejom da sve krene na tržište sinhronizovano u kasnu jesen 1995.

Anthology

Na raspravu je došao ključni marketinški detalj: potreban je neki događaj, nešto zaista nesvakidašnje i jedinstveno, a na nivou najveće grupe rock’n’rolla. Šta bi to moglo da bude?

Nova pesma.

Ali… Još od ranih dana grupe, kada su četvorica bili kao braća blizanci, pao je dogovor: ako se nekome nešto desi, ostali nastavljaju dalje, ali van imena grupe: Fab Four ima da ostane nedodirljiv i homogen za svagda. Beše to pošten dogovor koji je praktično i neumitno aktiviran 8. decembra 1980. A Pol, Džordž i Ringo su svakako osećali da, ako bi ušli u studio kao trojka, oštetili karmu identiteta najveće priče u kojoj su učestvovali i zato su se našli u klinču.

Desilo se da je Pol sarađivao sa Joko Ono na nekom njenom projektu u Njujorku i tada ju je pitao da li nekim slučajem postoji nekakav demo snimak u kojem Džon beleži pesmu koja je ostala neobjavljena do njegove smrti. Joko mu je dala kasetu na kojoj su se našla četiri mono-zapisa gde Džon peva i svira klavir. Jedna od tih pesama je bila “Free as a Bird“: sadržaj je obećavao (poslušajte ga ovde). Pao je dogovor da će trojica pokušati nešto, a da Joko i sin Šon imaju pravo veta nad rezultatom.

Rad u studiju je obavljen u februaru i martu 1994. Džordž Martin je odbio da producira pesmu, jer je zbog problema sa sluhom mislio da ne može biti na visini zadatka (doduše, kasnije je uspeo da producira kompletnih sedam sati muzike za Anthology CD-ove). Na njegovo mesto je došao stari prijatelj grupe Jeff Lynne, koji je ranije pomagao Džordžu Harisonu da završi produkciju albuma Cloud Nine, a kasnije su zajedno radili u projektu Traveling Wilburys. Sve u svemu, napravljena je serija studijskih sešna u studiju Pola Makartnija u Eseksu i numera je oblikovana kao sadržaj proste strukture, ali kompleksnog aranžmana.

Ringo je posle pričao da je iskustvo u studiju bilo “kao da su to bili oni“, misleći na Bitlse kad kaže “oni”. Najzad, to što je Džon bio odsutan nije bilo prvi put (doduše, razlog jeste), jer je skoro ceo album Abbey Road – poslednji studijski trud velike grupe – spravljen tako što se grupa de facto nijednog časa nije našla kompletno na okupu u studiju (doduše, Džon se uopšte ne pojavljuje na više od polovine numera na albumu). “Izgledalo je kao da je Džon otišao na ručak ili do prodavnice”, reče Ringo u jednom intervjuu.

Malo je reći da je konačni rezultat bio spektakularan.

Free as a Bird

Džonov mono snimak je ostavljen takav kakav je (bilo je nemoguće razdvojiti klavir i glas), dodata je svirka trojice, udenuti su glavni glasovi i harmonije i sve je upakovano kako dolikuje, bez opasnosti da aranžman “prekuva” ideju i izazove galimatijas. Ne znam kako vi doživljavate “Free as a Bird“: što se mene tiče, tako kako zvuči, pesma je ‘ladno mogla da bude deo Belog albuma ili Abbey Road.

Video je priča za sebe. Pošto ništa nije bilo prepušteno slučaju, angažovani su producent Vincent Joliet i reditelj Joe Pytka, vrlo ozbiljni igrači u svojim područjima. U nepunih pet minuta besprekorno produciranog kolažnog filma, postoji negde između 80 i 100 referenci na život, događaje i pesme Bitlsa u neprekinutom nizu koji izgleda kao let ptice, ali iz normalnog rakursa. Nije ni čudno da je pokupio Grammy Award za najbolji kratki video…

– * –

Objavljivanje velikog projekta Anthology je bilo spektakularno i vrlo uspešno. Dokumentarni filmovi su emitovani na britanskoj mreži ITV i na američkoj mreži ABC 19, 22. i 23. novembra 1995. Prvu epizodu u SAD je pratilo 27,3 miliona gledalaca, što je bilo tik ispod gledanosti serije Friends, ali reč je o dvočasovnom dokumentarcu, a ne o dvadesetominutnoj trakavici. Album Anthology 1 (dupli CD) je objavljen 20. novembra 1995. i prvog dana je prodat u tiražu od 450.000 primeraka; smatra se da je to najveća prodaja nekog albuma prvog dana u istoriji. Konačni saldo prodaje: dvaput platinasti u Ujedinjenom Kraljevstvu (600.000), osam puta platinasti u SAD (4 miliona), gad božji tiraža u ostatku sveta, oko osam miliona prodatih primeraka ukupno. Interesovanje je bilo sveopšte, mada je na prodaju očigledno uticalo i to što “Free as a Bird” otvara album. Najzad, bila je to prva nova pesma Bitlsa na tržištu posle 25 godina! Istog jutra, BBC Radio 1 je u jutarnjim satima prvi put emitovao pesmu i to je pomoglo da se izazove potražnja.

Singl je objavljen 4. decembra 1995, dve nedelje posle albuma, i otišlo je oko 120.000 kopija prve nedelje prodaje. Album Anthology 2 je objavljen marta 1996. i prve nedelje prodaje je otišao u 442.000 primeraka samo u SAD; konačni tiraž je platinasti na Ostrvu i četiri puta platinasti u SAD. Taj album otvara druga nova pesma Bitlsa, “Real Love“. načinjena iz istog izvora i po istom receptu kao prethodna pesma. Anthology 3 je izašao oktobra 1996. Za njega je spremljena pesma “Now and Then“, ali je odlučeno da ne bude puštena u opticaj jer kvalitet snimka Džonovog glasa nije bio dovoljno dobar, a tehnika tog vremena nije uspela da počisti sve. Umesto toga, upriličena je kratka studijska andrmolja Džordža Martina “A Beginning” koja nije uspela da prođe na Belom albumu (a nije morala ni ovde). Album je završio kao zlatni u Ujedinjenom Kraljevstvu i triput platinasti  u SAD.

Napokon, knjižurina od tri kile, 370 stranica i 1300 fotografija koje svet ranije uglavnom nije video objavljena je onog dana kad je u Beogradu gorela zgrada Narodne skupštine. Knjiga je osvanula na prvom mestu bestselera lista New York Times, a to obično znači da izdavač može da nakrivi kapu, a autor da bira gde će da kupi groteskno veliku kuću.

Brojke o prodaji obično malo znače kao podatak koji formira sliku o sadržaju, ali u slučaju Bitlsa to je nekako očekivano da se zna. Sveopšta popularnost te grupe ne jenjava, što se kasnije pokazalo na nekim drugim projektima, poput mashup albuma Love (2000) Džordža Martina i raznih kompilacija koje su usledile na osnovu sveopšte tražnje koju je uspešni projekat Anthology izazvao.

Sve je marketing.

Sve što prati Bitlse kao brend koji se uvek dobro prodaje, još od doba njihovog aktivnog rada i turneja (do 1967), nosi sobom trag pompeznog, pomalo čak i dekadentnog. To je, izgleda, neumitno: velike pare se tu vrte, koraci za sve poteze se pišu sa sedam ili osam cifara. Možda bi neki dobar ekonomista umeo bolje da proceni, ali teško da ijedan brend u muzičkoj industriji, uključujući Stonese, Led Zeppelin, originalni Pink Floyd i Bečku filharmoniju, ima toliku apsolutnu vrednost na tržištu. Uostalom, beše tu nekih skupih transakcija oko prava vlasništva nad pesmama i nikad mi nije bilo najjasnije kako je moguće da Majkl Džekson postane vlasnik tamo neke kategorije prava na katalog Bitlsa, ali nije moje da znam o tome. Bitlsi su među poslednjima stigli na iTunes, tek 2010. godine, a nema mnogo komentara zašto je to bilo tako kasno (iTunes radi od 2001. godine). Neko kaže da je bilo nekih pizdarija oko imena firmi (Apple Corps. je matična izdavačka kuća Bitlsa, a Apple Inc. je vlasnik servisa iTunes). Makartni reče da je ipak tu bilo nečeg neprihvatljivog (ne precizira šta) oko uslova koje je postavljala kompanija EMI, krovna kuća za plasman i distribuciju muzike Bitlsa. Ma, baš me briga i za to, nego velim: rat velikih kapitala oko najlukrativnije muzike nikad ne prestaje, a Bitlsi su, izgleda, tu i dalje na čelu potražnje. Zašto bi onda bilo čudo što je Makartni prvi milijarder među muzičarima?

– * –

Najzad, poslednju opasku sam ostavio sa namerom da se na kraju vratimo projektu Anthology i pesmi “Free as a Bird“. Ako niste slušali te albume, svakako bi trebalo to da učinite: to je beskrajno zanimljiv dokument o istoriji muzike 20. veka, čestito plasiran bez začina i garnirunga. No, vodite računa o tome da te nove producirane pesme nisu reprezent sadržaja, nego je bila zgodna prilika da se te pesme puste u javnost i ta prilika je iskorišćena maksimalno. A glavni materijal na šest CD-ova je nešto posebno, što nemate prilike često da čujete.

Posle svega, ostaje muzika. A kada je reč o grupi The Beatles, pa makar posredi bila ovakva “nemoguća” montaža, količina muzike o jedinici vremena je ogromna. Zato vam savetujem i ovo: ne pokušavajte da preslušate kompletan niz od tri dupla albuma Anthology odjednom. Napravićete zbrku u glavi bez preke potrebe. Bitlse treba slušati sa uživanjem, lagano i bez žurenja. Slobodno. Kao ptica. Tako nekako… Kao da je reč o antologiji.

Gle: jeste.

The Beatles