Kraj šezdesetih je za mnoge danas velike muzičare bio prekretnica. Postalo je jasno da se otvaraju mnogi novi putevi, a dobar deo njih se spremao da ih istraži. Za grupu Traffic, koja je za sobom već imala tri uspešna albuma i hvalospeve kritike, bio je kraj puta. Steve Winwood, tadašnje “čudo od deteta”, već je radio, zajedno sa Ericom Claptonom i Gingerom Bakerom, na formiranju jedne od prvih supergrupa tog vremena.
Ispostavilo se da je to bila greška.
Iako je originalni omot albuma Blind Faith (1969) digao veliku frku jer je na njemu bila uslikana do pola obnažena devojčica, muzički je bio predvidljiv i dosadan. Svedoci su složni da je razlog tome Claptonova potpuna nezainteresovanost za budućnost grupe uzrokovana preteranim konzumiranjem alkohola i opijata. Winwood je zbog svega toga bio frustriran, a priča se završila posle kratke promotivne turneje.
Početkom 1970. godine Winwood je pucao od kreativnosti, a bio je bez grupe.
Izlaz iz ćorsokaka u kome se nalazio bio je snimanje solističkog albuma. Imao je čak i ime za njega, Mad Shadows, a nameravao je da sve instrumente odsvira sam. To je trebalo da bude amalgam različitih stilova koji je podrazumevao rok, jazz i psihodelični rock u kome se savršeno snalazio. Naravno, sa naglašenim britanskim šmekom.
Kako je Winwood napredovao sa snimanjem, tako je brzo zaključio da, ipak, neće moći projekat da izgura sam. U pomoć je prvo pozvao drugare iz bivše grupe Jima Capaldija, a nešto kasnije i Chrisa Wooda. Sirove snimke je čuo njihov izdavač Chris Blackwell, kome je trebalo malo vremena da ih nagovori da ponovo okupe Traffic.
Kada je sredinom godine izašao album John Barleycorn Must Die (1970), publika i kritika su bile složne u mišljenju: Traffic se vratio u velikom stilu. Iako relativno kratak i po tadašnjim standardima (35 minuta), nosio je nesvakidašnju energiju, tako da ni malo nije čudno što je slavljen kao jedan od najboljih rock albuma do tada snimljenih. A to se odrazilo i na prodaju – bio je prvi album grupe koji se “pozlatio”.
Otvara ga dobro poznati instrumental “Glad” čiji se klavirski rif teško izbija iz glave, a nastavlja “Freedom Rider“, pa su u neku ruku komplementarne. Muzika naprosto “teče”, a pesme se neprimetno smenjuju jedna za drugom, tako da nema ni jednog izgubljnog trenutka niti mesta za dosadu. To je jedna od najupečatljivijih A-strana ploča svih vremena.
Zbog redosleda pesama na albumu, “Freedom Rider” se često zapostavlja, mada su “Glad” i nju na koncertima uvek izvodili zajedno. Ona je živopisna slika čoveka koji ima svoje ideale i cilj i koga ništa ne može zaustaviti. Neki izvori navode da su Winwood i Capaldi, koji su je potpisali, u njoj mislili na Jima Morrisona. Šta god da im je bila inspiracija, verovatno nikada nećemo saznati.
Borba za slobodu počinje upravo ovakvim, velikim pesmama. Samo što kod nas nema ko da je napiše.