There Goes Rhymin’ Simon (1973) je treći solo album Paula Simona i jedan od onih čudesnih radova koji, uprkos godinama, ništa ne gube od svoje prvobitne lepote. O Simonu kao velikom autoru koji piše fantastične, često antologijske pesme, besmisleno je bilo šta govoriti, a veličina ovog albuma je u tome što je žanrovski raznovrstan i što se autor svojski potrudio da muzički zazvuči spektakularno. Prati ga kućna ekipa iz Muscle Shoals Sound Studios, a kao što smo do sada mnogo puta rekli i pokazali – oni znaju da sviraju sve.
Optimizam koji zrači iz skoro svih pesma je još jedan dodatan plus ovom remek-delu.
Pesma “American Tune” nije kao ostale i stiče se utisak kao da je zalutala na album. Simon se retko bavio političkim temama, a u ovoj pesmi neobično komentariše okruženje u kome živi (setimo se Vijetnamskog rata i predsednikovanja i blamaže Richarda Nixona, svih posledica koje iz toga proizilaze, kao i kraha idealističkog pogleda na svet s kraja šezdesetih).
Many’s the time I’ve been mistaken
And many times confused
Yes, and often felt forsaken
And certainly misused
But I’m all right, I’m all right
I’m just weary to my bones
Still, you don’t expect to be
Bright and bon vivant
So far away from home, so far away from homeAnd I don’t know a soul who’s not been battered
I don’t have a friend who feels at ease
I don’t know a dream that’s not been shattered
or driven to its knees
But it’s all right, it’s all right
We’ve lived so well so long
Still, when I think of the road
we’re traveling on
I wonder what went wrong
I can’t help it, I wonder what went wrongAnd I dreamed I was dying
And I dreamed that my soul rose unexpectedly
And looking back down at me
Smiled reassuringly
And I dreamed I was flying
And high up above my eyes could clearly see
The Statue of Liberty
Sailing away to sea
And I dreamed I was flyingWe come on the ship they call the Mayflower
We come on the ship that sailed the moon
We come in the age’s most uncertain hour
and sing an American tune
But it’s all right, it’s all right
You can’t be forever blessed
Still, tomorrow’s going to be another working day
And I’m trying to get some rest
That’s all I’m trying to get some rest
No, lepota ove pesme nije samo u fino prenesenom kontekstu i slici vremena kada je napisana – kada se malo bolje pogleda i razmisli, lako se uočava zašto je Simon tako talentovan tekstopisac. Suštinski, on se bavi odnosom političara koji stalno nešto obećavaju i njihovih glasača koji, po pravilu već posle izbora, ostanu zakinuti za skoro sve.
Ako idemo u sitna crevca, meni se čini da je pesma neobično koncipirana. Prva i treća strofa mogu da se posmatraju i kao glas same Amerike kao države koja počinje da se distancira od sopstvenih ideala. Druga je, pak, Simonov sopstveni doživljaj tog turbulentnog vremena koje je u građanima izazivalo nespokoj, a poslednja neka vrsta kolektivnog duha koji ipak nastavlja da živi uprkos tome što postoji realna opasnost udaljavanja od ideala na kojima je izgrađena.
Ako je 1973. godine “American Tune” bio poziv da se razmisli o tome kako je ova velika država stigla u ćorsokak i kako bi mogla da se menja na bolje, danas smo svedoci da proteklih decenija nije bilo ni želje ni političke pameti za tako nešto. Stvari su danas mnogo gore nego što je Simon tada mogao i da zamisli.
Džabe je krečio.
_______________
P.S. Dvaput Paul Simon u samo pet dana? Slučaj je hteo da smo nas dvojica pripremili priloge o Paulu Simonu za isti dan, ne znajući jedan drugome za plan. Govoreći o čarima sinhroniciteta…