Videh te gde mi se vraćaš, mila

Jedna od najlepših pesama psihodelične ere prepevana je na srpski od strane velikog majstora reči. Tim stihovima posvećujemo današnji prilog.

Postao sam alergičan na svakoga ko mi pomene digitalizaciju. Naročito od kada je ušla u govor političara koji lupetaju svašta na ovu temu ubeđujući nas da će njome svi problemi da se reše. Ne sporim neke od prednosti koje nam informacione tehnologije donose. No, iz iskustva znam da će biti više muke i problema. O promenama navika da ne govorim – pun mi je računar muzike u koju se ne udubljujem kao nekada, a knjige u elektronskom obliku, koje verovatno nikada neću stići da pročitam i ne pokušavam da evidentiram. Za njima posežem jedino kad moram, a skrolovanje po ekranu mi ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo.

Od onih sam koji vole miris papira, štamparske boje i da liznu prst pre no što pređu na sledeću stranicu.

Nastavite sa čitanjem… “Videh te gde mi se vraćaš, mila”

Nedelja je, 28-IV-2019.

Za ručak se snađite. Ovo je nešto za večeru, nastalo iz… skoro dosade. Popara, ali ni nalik. Dva-tri parčeta hleba se udrobe, pa se naseckaju okrajci od raznih salama, slanine, kobaja i koječega što se vuku po frižideru i čega se više niko ne laća. Razbiju se dva jajeta preko toga. Ako žumanca ostanu cela, ostala su. U mikrotalasni na tri minuta, pod poklopcem. Onda se to izvadi, malo protrese i prekrije sirom (opet, okrajci, sasušeno i koješta). Još dva minuta u mikrotalasni, ili koliko već treba da jaja budu kako volite. Posuti origanom i nafljakati kečapom ili šta već isfantazirate, zabosti dve viljuške.

Tzv. popara za dve viljuške na dasci, rad nepoznatog samuraja, XXI vek

Ovo je za večeru! Ostav!

Prijatan nedeljski ručak vam želimo.