Smena straže

To što je Dylanov katalog najzad otvoren za principe 21. veka iskoristiću da vam otkrijem jedan element u slagalici svog odrastanja.

Ne Cevki se nedavno desila tektonska promena: kancelarija Boba Dylana koja brine o njegovom muzičkom nasleđu na tržištu odlučila je da pusti značajan deo njegovog kataloga u opticaj. Tamo još uvek nema nekih značajnih numera (ili ako baš hoćete: beznačajnih, ali dragih), ali razlika je već strahovita: Bob Dylan je najzad, posle dugog perioda sporadičnog promotivnog pojavljivanja na Internetu, postao deo najvažnijeg medijskog kanala civilizacije 21. veka.

Za svet banalna, ali za Suštinu pasijansa značajna promena je ta što ćemo sad moći da zahvatimo u taj katalog kako bismo ozvučili svoje priče o muzici koju volimo i epizodice iz života koje jedino tom muzikom možemo da ozvučimo.

Za početak biram prvu pesmu sa prvog vinila Boba Dylana koji sam svojom rukom stavio na gramofon i pažljivo preslušao. Nije to bio moj vinil, a kamoli moj gramofon, ali ko te pita za to: bilo je to moje iskustvo.

Nije da sam tad išta suvislo razumeo. Imao sam nepunih trinaest, čak ni sve glagolske oblike engleskog jezika nisam dobro znao. Sa ovim stihovima prvog rock’n’roll Nobelovca se pomalo patim i dan danas, nije da nije. No, ostade tada nešto u meni, pa zauvek.

Nastavite sa čitanjem… “Smena straže”

Počinje kiša

Neki sjajni radovi su ostali skriveni u sad već dugoj istoriji muzičke scene na Ostrvu. Nije to bilo zato što je ta muzika loša – o, nikako.

U vreme kada su diskovi još uvek bili retkost, moj prijatelj Steva je umeo da me s vremena na vreme iznenadi. Još dok je arbajtovao po Švajcarskoj, razvio je mrežu prijatelja sa kojima je razmenjivao diskografske poslastice, a po povratku u domovinu doneo je impozantnu količinu vinila koja se merila hiljadama primeraka. Kontakte sa istomišljenicima iz evropskih zemalja nikada nije prekidao, a nosači zvuka su nastavili redovno da pristižu u popriličnim količinama.

Jedino što me muzika zabeležena na njima nije preterano interesovala, sem kao arhivska građa.

Nastavite sa čitanjem… “Počinje kiša”

Svi odoše u bioskop

Pripadam generaciji koja pamti bioskop. Ko je onda mogao da sluti da će prosto sećanje na ta iskustva danas predstavljati privilegiju…

Sticajem okolnosti, danas je naročit dan za one koji vole da uživaju u fantaziji. Kao nikad pre, na snazi su dva recepta koji su u potpunom polaritetu i čini se da treći ne postoje: dakle, oni koji prate Game of Thrones i oni se ubiše hvaleći se time što nisu odgledali ni jednu jedinu epizodu najbolje višegodišnje igrane TV produkcije otkad postoji TV produkcija. Sad, na stranu ideja o tome da li se treba ili ne treba hvaliti time što ste pripadnik jedne ili druge strane u toj podeli. Nešto drugo me muči, nešto što prevazilazi činjenicu da ovaj članak neki neće pročitati dok ne odgledaju prvu epizodu finalnog serijala “Igre prestola”.

Elem, gde nestade ona magija koju smo nekada doživljavali kada se isključe mršava svetla u bioskopu i zasvetlucaju slike na velikom platnu?

Nedostaje mi to.

Nastavite sa čitanjem… “Svi odoše u bioskop”

Balada o dva zeta

Inspiracija za veliku pesmu može da se nađe na najčudnijem mestu.

Oni sa malo dužim pamćenjem prisetiće se dueta koji su činili Richard i Mimi Farina. Bili su tipičan izdanak kontrakulturne folk scene koja se formirala početkom šezdesetih u Greenwich Villageu, a njihova dva albuma snimljena sredinom decenije pozdravljeni su od strane kritike i publike. Možda je važnije to što je Richard bio jedan od intimusa Boba Dylana, pa je bio uključen i u mnoga dešavanja na samom početku njegove karijere. Mimi je, pak, mnogo poznatija kao najmlađa sestra Joan Baez.

Jasno je da poprečne veze između svih pomenutih nisu bile slučajne i da su svi oni praktično zajedno sazrevali.

Nastavite sa čitanjem… “Balada o dva zeta”

Neki novi Škoti

Treba biti naročito motivisan da bi čovek iskopavao nepoznatu muziku malih izdavača. Ponekad se taj trud veoma isplati.

Biti indie ne znači samo da imaš pod kontrolom svoju kreativnost kako bi izbegao pritiske izdavača i guranje ka putevima kojima ne želiš da ideš. U neku ruku, kao muzičar, osuđen si na večitu borbu da ono što stvaraš dopre do publike i prinuđen da male kuće vučeš za rukav kako bi ti uopšte izdale pesmu/album. Pri tome, ako si još mlad (a, uglavnom, jesi), strpljenje ti i nije najjača strana, pa tenzija i želja da tvoje muzičko čedo ugleda svetlost dana često učine da sagoriš i pre no što si uopšte nešto postigao.

Život je, najčešće, potpuno nepredvidljiv.

Nastavite sa čitanjem… “Neki novi Škoti”

Duge kolone vozila

Neka svako pronađe svoje tumačenje. Možda je fora baš u tome.

Izraz alternativni rock često izaziva nedoumice kod publike. Ne postoji neko čvrsto pravilo po kome bismo nekog izvođača svrstali u tu kategoriju. Pre bih rekao da je marketinškim službama lakše da posegnu za ovom etiketom u nedostatku neke konkretnije odrednice/stila za koji bi mogli da se uhvate. Posledica toga je raznolikost koja obično ne proizvodi neki veliki efekat. Bar polovina alternativaca nije ni vredna neke pažnje, jer stav koji iznose nije stvar promišljanja, već puste želje da se razlikuju od ostalih po svaku cenu.

Zbog toga sam prema svima koje reklamiraju kao alternativce tradicionalno sumnjičav.

No, među njima ima i onih koji itekako znaju šta rade. Poneki su mi se tokom godina uvukli pod kožu i rado ih slušam. A, među njima, grupa Cake ima posebno mesto.

Nastavite sa čitanjem… “Duge kolone vozila”

Svaki put. Ili bar ponekad.

Potpuno je neverovatno kako nekakva hladna tehnologija zapravo može da pomogne da se sačuva ljudsko u nama.

Ponekad reči ne mogu da dosegnu doživljaj. Tada je najbolje ćutati i slušati.

Mnogo je nesreće nastalo onda kad su ljudi pričali umesto da su slušali.

Nastavite sa čitanjem… “Svaki put. Ili bar ponekad.”

Svež vazduh

Pravi majstori se ne plaše da izađu na crtu. To jest, na scenu.

Na samom kraju šezdesetih, Quicksilver Messenger Service su već bili među perjanicama američkog psihodeličnog roka i jedna od najvećih koncertnih atrakcija u San Francisku i okolini. I to sasvim zasluženo. Njihov album Happy Trails (1969) pripada grupi ključnih za razumevanje šta se na toj sceni dešavalo, jer je na savršen način uhvatio duh tog vremena. Solaže gitarista Johna Cipolline i Garyja Duncana postale su legendarne.

Pevač i glavni autor QMS-a, Dino Valenti, nije mogao da uživa u iznenadnoj globalnoj slavi.

Nastavite sa čitanjem… “Svež vazduh”