Većini ljudi Manchester je poznat kao kolevka industrijske revolucije. Za ljubitelje muzike ovaj grad je sinonim za bogatu scenu koju neprestano treba držati na oku. Ona je iznedrila je iznedrila neke od najvažnijih grupa svih vremena. Lista je podugačka i pomenuću samo najpoznatije: Van der Graaf Generator, Oasis, The Smiths, Joy Division, New Order, Buzzcocks, The Stone Roses, The Fall, The Durutti Column, 10cc, The Hollies, Herman’s Hermits…
Kao što možete prepoznati, u Manchesteru se stvarala muzika za svačiji ukus.
Elbow je još jedna od onih grupa u ovom dugačkom nizu koja je sasvim zasluženo stekla široku popularnost na Ostrvu. Ako bi trebalo da ih opišem na najkraći mogući način, rekao bih da u njihovim pesmama ima mnogo socijalnih tema viđenih kroz tipično britansku prizmu posmatranja sa naglaskom na solidarnost među ljudima i brigu za njihovu budućnost. Sve to je upakovano u melodičnu muziku sa naglašenom atmosferom koja, na momente, postaje epska u trenucima kada je ušuškana u bogato orkestrirane aranžmane.
Reakcija publike nije izostala, a Elbow su za svoje pesme pokupili i prestižne nagrade Brit Awards i Ivor Novello. Da spomenem i to da su intenzivno puštani kao muzička podloga tokom Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine.
Posle 25 godina u postavi, grupu je 2015. napustio bubnjar Richard Jupp, a odlični pevač/tekstopisac Gus Garvey se priženio. Ovakve promene su ostavile traga na grupu, pa je za snimanje sedmog albuma Little Fictions (2017) trebalo nešto menjati. Zvuk Elbowa na njemu je skrenuo u akustičnije vode i to je omogućilo da Garvey iskaže još veći spektar emocija nego obično. Zato uvodna pesma “Magnificent (She Says)” naprosto zvuči fantastično od prvog trenutka. Nežnost i bliskost u emocijama naratora su naizgled u suprotnosti sa živahnošću pratećeg orkestra koji furiozno vodi grupu do završnog klimaksa.
Sama pesma je prekrasno sročena:
This is where
This is where the bottle lands
Where all the biggest questions meet
With little feet stood in the sandAnd this is where
The echoes swell to nothing on the tide
And where a tiny pair of hands
Finds a sea-worn piece of glass
And et sit as a sapphire in her mindAnd there she stands
Throwing both her arms around the world
The world that doesn’t even know
How much it needs this little girlIt’s all gonna be magnificent, she says
It’s all gonna be magnificentThis is where it all began
To light your mother’s cigarette
And to go to touch her hand
And my heart
There defrosting in a gaze
Wasn’t built to be that way
Suddenly I understandThere on the sand
Throwing both her arms around the world
The world that doesn’t even know
How much it needs this little girlIt’s all gonna be magnificent, she says
It’s all gonna be magnificent
She says
It’s all gonna be magnificent
She says, it’s all gonna be magnificentThe echoes slow
The bottle lands
The echoes slow
And there she stands
Jasno je da otac posmatra svoju ćerku kako se veselo igra u pesku. A to je samo povod za njegovo razmišljanje o njenoj budućnosti, da bi se završilo u neku ruku optimistički. U opštem pesimizmu i strahu koji se nakupio u svima nama, ovo zvuči kao neka vrsta vakcine ili protivotrova koji će nas izlečiti.
Garvey je ideju za pesmu dobio na Sardiniji za vreme medenog meseca, dok su ga svakoga dana budila deca koja su se igrala na plaži. Fenomenalni video koji je prati je samo malo promenio mesto dešavanja, ali je kontekst ostao isti.
Kada je Paul McCartney prvi put čuo “Magnificent“, seo je i napisao grupi mejl. U njemu govori o tome da, dok je razvozio unučiće u školu, nije mogao da izađe iz kola sve dok nije saznao ko je izvodi. Veći kompliment nisu mogli da dobiju.
A ako Sir Paul kaže da su Elbow odlični, ko smo mi da sumnjamo u to? 