Kada se bolje razmisli, otac, umesto muškarca koji ima decu, postaje pravna kategorija. Ona rubrika u dokumentima u koju se upisuje “ime oca”. Od toga je dug put do reči tata. Ili još bolje – ćale, kako mene moji danas zovu. A to je već siguran znak da sa decom imate “emotivni kontakt”, rečeno jezikom psihologa, i da ne spadate u one “očeve-kočeve”, kako moji Moravci vole da kažu. Muškarce koji su strogi i drže distancu u odnosu na svoje potomke. Danas, kada se u zakonodavstvo uvode i rodovi o kojima će svako moći da se izjasni, nemam ni približnu ideju kako će se sve to na kraju da se završi i da li će očevi u današnjem smislu te reči uopšte i postojati već u bliskoj budućnosti.
Srećom, svoju ulogu sam davno izabrao i odigrao.
Izraz “single father” u engleskom jeziku se koristi za muškarce koji žive sa decom, bilo da im se majka upokojila ili odlepršala u novi život. Kako i sam spadam u tu kategoriju, lako mi je bilo da se uživim u priču koju nam narator danas pripoveda.
No, prvo da se vratimo dvadesetak godina u prošlost…
Na pesmu sam naleteo sasvim slučajno, na nekome od semplera koji su se isporučivali uz časopise Mojo i Uncut. Kako me je pesma odmah opčinila, počeo sam da se raspitujem o njenom autoru. Jackie Leven je jedan od onih muzičara koje ćete, najverovatnije, promašiti ako nema ko da vas navede na njega. Iz šturih informacija do kojih sam mogao da dođem u to vreme mogao sam samo da zaključim da je počeo da nastupa još u drugoj polovini šezdesetih, da je tokom sedamdesetih bio član novotalasne grupe Doll by Doll i da o njemu i pesmama koje je napisao kritičari imaju vrlo lepo mišljenje. Do nabavke albuma sam morao da popričekam – većina je izdata od strane malih diskografskih kuća i nije ih bilo “u divljini”. No, kako sam po prirodi vrlo strpljiv, vremenom su se kompletirali. I odmah da znate – svih dvadesetak naslova koje je izdao kao solista su jako dobri i dajem im po četiri zvezdice bez prevelikog razmišljanja.
O Levenovom vrlo čudnom životnom putu postepeno sam saznavao. Bio je dete koje je raslo među Ciganima čergarima, onima koje viđamo samo po filmovima. I kao takvo, rano je naučio da se u životu snalazi na sve moguće i nemoguće načine. Još u školi, koju je rano napustio, bio je zapažen njegov dar za pisanje. imao je petnaest godina kada se uhvatio u društvo sa muzičarima i nastupao po folk klubovima u škotskim selendrama. Lokalna popularnost koju je stekao može lako da postane i teret: nema bližih informacija o tome kako se i zašto zakačio sa nekom bandom iz okruženja i koja je zbog nečega htela da mu se osveti. Morao je da utekne čak u London kako bi se od nje spasao.
Par godina je živeo gde je stigao i jedva je sastavljao kraj s krajem. No, i na ulicama Londona je bio zapažen kao muzičar, pa će kao John St Field izdati album Control (1971). Danas se to delo smatra klasikom ‘psihodeličnog folk podzemlja”. Živeći na raznim mestima sa gubitnicima, beskućnicima i ljudima sa ozbiljnim mentalnim poremećajima, promeniće perspektivu gledanja na svet oko sebe. To iskustvo će, ujedno, biti okosnica pesama koje će izvoditi grupa Doll by Doll (1978–1982).
Po prestanku rada grupe, Leven je uspeo da obezbedi ugovor za izdavanje solo albuma i krenuo je sa njegovim snimanjem. Vraćajući se posle nekog od noćnog sešna, bio je napadnut na ulici od strane nepoznatih osoba, teško pretučen i skoro zadavljen. Bilo je to dalekosežno traumatično iskustvo. Dok se oporavljao od zadobijenih povreda, nesposoban da govori ili peva, ostao je bez ugovora, osamio se i povukao u sebe. Živeći izolovano, počeo je da se drogira. A heroin nikome nije doneo ništa dobro.
Ipak, Leven je na neki način uspeo da se izbori sa zavisnošću posle godinu dana i od 1985, pa sve do svoje smrti 2011. bio je vrlo aktivan na britanskoj muzičkoj sceni.
Na par mesta se može pronaći podatak da je pesma “Single Father” autobiografska. Navodno, Leven je u tipično ciganskom maniru postao otac sa 15 godina i zbog takve situacije sina mu je oduzela socijalna služba. No, pouzdane informacije nikada nećemo saznati.
Kroz Levenove stihove se vidi da su otac i sin u dobrim odnosima posle svega što se dogodilo, a emotivnost koja se nalazi u njima se retko sreće.
If we should meet in Glasgow,
By chance on a rainy day,
Let’s sit and drink in a damn good bar,
Till evening comes out to play.And there are things I don’t want to talk about,
Things I don’t want to say,
Twisted spires and lonely byres,
And fishing boats in winter spray
Winter spray.I was a single father,
Those were real harsh times,
I remember losing my baby every time I hear the church bell chime.
I was a single father,
But I just can’t complain.
Got a heart full of headstones as I step down
As I step down
From the train
From the trainWe walked down a leafy ravine,
To a cloud of dragonflies,
You pointed your finger in water,
At the colours in the sky.You sat in your chair on the beach,
I waved to you from the sea,
You saw the wave and smile,
You were already lost to me
Lost to me.I was a single father,
Those were real harsh times,
I remember losing my baby every time I hear a church bell chime.
I was a single father,
But I just can’t complain.
Got a heart full of headstones as I step down
As I step down
From the train
From the train.Now my son’s in the English army,
He plays the guitar well,
I almost never see him,
I walk alone on a distant fell.Now half the world is working,
Half is watching TV,
Some take smack and fall right back,
It’s all the same to me,
Same to me.I was a single father,
Those were real harsh times,
I remember losing my baby every time I hear a church bell chime.
I was a single father,
But I just can’t complain.
Got a heart full of headstones as I step down
As I step down
As I step down
From the train
Leven je o svom pisanju ovako govorio:
There are spiritual storytellers and there are soulful storytellers. I hope to be a soulful storyteller. I see the two kinds as two different directions. Spiritual is ascending. Sky, God and all that. I hope my storytelling is going down into the earth, is wetter, has more moisture.
Sve što bih dodao na njegove reči bio bi čist višak.