Čini mi se kao da sam već bio na ovoj pozornici

Retki su albumi koji posle skoro pola veka od objavljivanja ne izgube ništa od svoje lepote.

Višesatne sedeljke sa Todorovićem i bistrenje svakojakih tema bile su važan deo moje mladosti. Sve to se promenilo njegovim odlaskom u Beograd zbog posla. Druženja su se svela na kraću formu: svake druge nedelje je dolazio u Kragujevac, a ja sam ga željno iščekivao jer bi mi istresao sve novotarije koje su se dešavale u kulturnom životu prestonice. Retko smo se zvali telefonom sem kada su bili u pitanju neki važni dogovori, a njegov konspirativni poziv i rečenica “Baki, nabavio sam ploču koju moraš da čuješ.” učinila je da mi proradi znatiželja jer smo delili slična muzička interesovanja. To “moraš da čuješ” značilo je samo jedno – čeka me neko prijatno iznenađenje.

Par dana posle poziva pojavio se na mojim vratima noseći u rukama album Year of the Cat (1976) Ala Stewarta.

Posle pažljivog zajedničkog preslušavanja lako smo se složili da je u pitanju zaista izuzetan album. A svakim novim slušanjem sve više je rastao u mojim očima. Malo vremena mi je trebalo da počnem da čeprkam po biografiji Stewarta, a i posrećilo mi se u tom trenutku. U Cob Recordsu su nudili Alov dvostruki album koji je pokrivao njegova prva tri albuma po bagatelnoj ceni. Bio je to lep način da za malo novca sklopim potpuniju sliku o ovom muzičaru.

Nastavite sa čitanjem… “Čini mi se kao da sam već bio na ovoj pozornici”

Годишњи од… неколико дана, 4.2

правили паузу на сваких 20м, нисмо ми навикли на толику узбрдицу

У суботу смо устали доста рано, попили кафу, па онда око 9 решили да одемо у мало дужу шетњу. Немајући неку идеју куд бисмо, одемо прво до пијаце да обрнемо један круг, то је ту близу. Нисмо нашли ништа посебно, осим неког парадајза од пола киле, мало бледуњав али делује чврст, госпоја узела два комада за семе, па ћемо догодине да видимо како ће да роди овде. Последњи такав покушај је поприлично успео, парадајз од киле је нама родио три четврт киле, ал’ по два-три таква на стабљици.

Видимо продају неко суво цвеће, нешто као сунцокрет смањен на 10цм у пречнику, питамо шта је, кажу „тера баксуузе из куће“.

У повратку оставимо парадајз у пртљажник, па ајде опет до оног парка.

Nastavite sa čitanjem… “Годишњи од… неколико дана, 4.2”

Годишњи од… неколико дана, 4.1

и бар још толико парова што гурају понеко бепче у колицима, или гледају где да шмугну да га направе

Срећом, нисам Мали Мекани па да верзија 4 не може да ваља.

Елем, како год да окренем, испада да не можемо никако другачије да одемо на одмор него за тај последњи викенд о јесењој равнодневници. С тим што овог пута крећемо спремни, и чак сам испреговарао да буду три ноћења, да немам осећај да смо скокнули за викенд, него да смо се разбашкарили, па ћемо кући кад нам већ дојади.

Елем 2, ајмо опет у Сокобању. Оно прошли пут смо се више склањали од кише него што смо уопште и видели где смо, па да урадимо поправни. Звао сам оног типа што нам је изнајмио гарсоњеру пре три године, сетио нас се не по опису ни по било чему другом, него по томе одакле смо… Е ако је то најнеобичније на нама, свака нам част.

Поглед са терасе гарсоњере је… разнолик. Боље гледати у даљину.

У петак смо се тихо извукли из куће, нисмо хтели да будимо ни ћерку ни унучиће, баш су слатко спавали. Кренули смо око 9:45. Успут сам покушавао да се растаберим са гепеесом, и већ у Борчи приметио да у мапи нема Пупиновог моста, штавише та два-три километра што смо прешли кроз Земун и Бежанију је за њега било „ван друма“. Ахем. Мапе су или старе или покривају погрешна места, нашао сам му доста немачких назива у списковима. Не знам зашто, то је оригинал Гармин из 2001. … морао би да има све.

Nastavite sa čitanjem… “Годишњи од… неколико дана, 4.1”

Funkcioniše li digitalno sećanje?

Počelo je kao provera funkcionalnosti fototeke u nameri ilustrovanja nekih zanimljivih crtica zabeleženih fotoaparatom. Preraslo je u zanimljiv eksperiment čiji cilj je bio da odgovori: vredi li sve to što čuvamo u svojim skladištima digitalnih beležaka?

Za danas sam pripremio mali prolog kao objašnjenje onoga što sledi.

[KLIKNI ZA VEĆU SLIKU]

Jednom prilikom, sad već poodavno, u nekom društvu se uz čašu vina povela priča o nečemu što je jedan sagovornik imenovao kao “digitalno sećanje”. Sad, mislio je čovek na sve što nam pobuđuje doživljaje i utiske iz neke proizvoljno naznačene prošlosti: dokumenti na disku računara i u arhivama, e-pošta, digitalne fotografije, istorija objava na društvenim mrežama… U jednom času, izrazio je sumnju da “digitalno sećanje” ima funkcionalnu vrednost kakvu imaju, recimo, pisani dnevnici, papirni foto-albumi, razne stvarčice pokupljene ili dobijene ko zna gde i kako. Datoteke na diskovima, CD-ovima i DVD-ovima, u poslednje vreme i u oblaku, reče on, vrlo brzo dospevaju u stanje svojevrsnog digitalnog taloga, sadržaja koje vlasnik ne eksploatiše nakon vremena neposredne upotrebe, vremenom prestaje da pretražuje i napokon se izgubi svaka veza između sadržaja i osobe kojoj bi taj sadržaj trebalo da predstavlja nekakav artefakt sećanja.

Ali, da li je baš tako? Može li se ta teza generalizovati?

Nastavite sa čitanjem… “Funkcioniše li digitalno sećanje?”

Bonhoferova teorija o gluposti

Glupost je socijalna, a ne intelektualna ili mentalna kategorija. Eto zašto nam je potreban novi veliki stadion bez atletske staze.

Negde sam prvi put čuo za to ime možda početkom jeseni 2021: da li je bila neka godišnjica, ne znam to. Tek, kako došlo, tako prošlo – dok do mene nije došao kratki animirani video koji objašnjava principe o kojima je ovde reč. Preneo sam link na svoj fejZbuk profil uz kratki komentar, izražavajući žaljenje što postoje titlovi samo na engleskom. Uto se zalomilo da tog dana nisam imao nešto posla, pa sam zasukao rukave i sam preveo titlove. Zahvaljujući Common Creative licenci, mogao sam to da objavim na kanalu Suštine pasijansa. I evo rezultata.

No, imalo bi se o čemu razmisliti i ponešto pride reći, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Bonhoferova teorija o gluposti”

Daska u glavi

Pazi, imaš dve vrste ljudi: oni koji uče neke silne škole i one koji školovanje posmatraju samo kao gubljenje vremena. Jasno?

I ja sad tebe pitam sledeće. Uopšte ne moraš da mi odgovaraš… Ja ću umesto tebe!

Da li oni koji uče neke silne škole i one koji školovanje posmatraju samo kao gubljenje vremena imaju glavu? Imaju.

Nastavite sa čitanjem… “Daska u glavi”