Ko je mogao da zna? Moja crna slutnja je bila zasnovana samo na ličnoj nelagodi.
Ohrid, BJR Makedonija (danas Severna Makedonija), jul 2009.
“Koji brodić kreće prvi do Svetog Nauma?”
To sam upitao lika koji je na molu u Ohridu turistima prodavao karte za plovidbu Ohridskim jezerom. “Ilinden, požurite, kreće za pet minuta”, reče on, “Aleksandrija kreće pola sata kasnije”. Kupili smo karte i ukrcali se na Ilinden, u tom času ne znajući da nema previše veze to što Aleksandrija kreće pola sata kasnije, jer u Sveti Naum stiže 20 minuta pre. Brodić kojim smo plovili tog 27. jula 2009. godine je bio krntija; pitao sam se kako je uopšte moguće da ima dozvolu za plovidbu jezerom i hoćemo li, zaboga, uopšte stići kuda smo zaplovili. Nije mi bilo po volji stanje tog brodića, jer niti sam ja ljubitelj vode niti je voda ljubitelj mene.
Sve u svemu, dok smo stigli do malenog mola nadomak manastira Svetog Nauma, ne samo da su se putnici broda Aleksandrija koji su krenuli za nama već iskrcali, nego je i sledeća tura za povratak već bila ukrcana i upravo je polazila nazad za Ohrid. Razmatrali smo mogućnost da se sa tog izleta vratimo kopnenim putem i da se odreknemo dela karte za povratnu plovidbu, kad smo bili već dovoljno blesavi da nam želja za avanturom bude jača od racionalne odluke da tamo odemo autom. Ali, nekoliko sati kasnije, kada je bilo vreme za povratak, odustali smo od “šašavih primisli” i vratili se kako smo i došli.
Istragom je utvrđeno da je na brodiću pukla sajla koja je služila kao španer za ravnotežu. Kada se to dogodilo, korito se praktično trenutno pocepalo i brod je potonuo za samo nekoliko sekundi. Dubina jezera na tom mestu je bila oko osam metara.
Bio je to tragičan završetak brodića koji je imao dozvolu za plovidbu iako je već 85 godina plovio Ohridskim jezerom.
(006)