Od kombinatske žurke do prilike sa fotografisanje, mali je put.
Veče smo proveli u Radničkom domu u Kikindi, gde smo prisustvovali kolektivnoj osmomartovskoj ekstazi dok je neki grčki ansambl svirao šiptarske pesme. Za to vreme, ja sam se posvetio društvu za stolom, pa je poteklo vino u potocima. A okom sam lovio detalje, dok nisam našao jednu vrednu pažnje za turanje pred objektiv.
Simbolično, kazaljke su se poklopile baš kad sam slikao.
Inače, reč je o stojećem satu sa klatnom; ima tu mnogo više da se vidi. A nije da ne znam ponešto o istoriji tog sata. Poznajem lika koji je to pravio – donosio je satne mehanizme iz Nemačke po 1.000 DEM, a sam je sklapao kućište od prvoklasne hrastovine. Drvo i staklo su ga koštali oko 200 DEM, a celu konstrukciju je prodavao kako koga zezne, od 2.500 do 3.500 DEM. U Beogradu išlo k’o alva; van Beograda teže. Otkud to u Radničkom domu u Kikindi, nemam pojma.
Bilo mi je po volji da uhvatim samo detalj oko kazaljki; to je za mene tek malo niže od visine očiju. Znao sam da ću sprovesti fotku u neki od oblika ograničene palete boja, mada je tek eksperiment pokazao da je ovaj vid sepije optimalan.
Ovo je bilo lako; mišn akomplišd.