Treće večeri na Nišvilu, sustigao nas je umor…
Jasna je najbolje opisala kako izgleda boravak na Nišvilu: “Šteta što nemamo vremena za banju posle Nišvila. Pre Nišvila je beskorisno, a posle je neophodno!”… Te subote, izigravao sam turističkog agenta, pa sam upriličio veći kombi za celu družinu oldvejversku, a bilo nas je ukupno dvanaestoro u Nišu tokom festivala, pa sam je odveo u vinariju Jović u Potrkanje, gde su poseta i degustacija prošle slavno. Ali, fantastično vino, klackanje u kombiju, goveđi repovi posle… Sve je to presudilo da nam nije bilo do svirke te večeri. Otišli smo, zadržali se sat i po vremena, pa se vratili na spavanje.
Spustio sam loptu i sa fotoaparatom: slikao sam samo nekog ludaka iz Izraela koji sam svira desetak duvačkih instrumenata i proteruje ih kroz sekvencer, pa tako pravi kermes od muzike… Da sam imao snage, verovatno bih uživao u tom nastupu. Ovako, jedino što sam podneo je bila slika pre njegovog nastupa.
Ideju za ovakvom fotkom sam vukao još od početka festivala. Postoji pojedinost koja se može dobro iskoristiti: centralno dešavanje na jazz festivalu Nišville se dešava u prostoru na kom postoje dve velike bine, jedna pored druge (nazivaju ih “Earth” i “Sky”), aranžirane tako da dok na jednoj traje nastup, na drugoj traje priprema za sledeći. Zbog toga program ide glatko, a onim fotografima kojima je po volji, manjak gužve prija da uhvate poneki zanimljiv aranžman na sceni na kojoj traje priprema. Tako beše ovog puta: iskoristio sam to što su upaljena svetla (inače je upaljeno samo slabo plavo svetlo) i štriknuo nekoliko komada na tu šumu instrumenata. Iskreno, mislio sam da će ispasti bolje, jer ovo je previše zakrčeno. Na kraju, nisam zadovoljan, a bolju fotku sa Nišvila, zapravo od celog tog dana – nemam. Osim par posebnih komada iz vinarije, ali te ostadoše u rezervi. Pa, dobro…
Presuda: mišn not akomplišd, ali malo je falilo. Tešnji izrez samo gornjih delova tih saksofona nije ispao privlačniji. Nekakve igre u postprodukciji su samo činile da uglibim još dublje. A druge dve ekspozicije nisu dovoljno oštre, pa sam morao da ih odbacim.
Istina je što kažu, i to je pouka koju zamalo nisam promovisao u opravdanje za mišn akomplišd: umor i rad na silu ne donose bogzna koliko toga korisnog i pametnog. Moralo je i to da se desi. Ako je za utehu, ipak je to bio dvanaesti dan na putu, a prvi i jedini tokom kog me je umor nadvladao. Šta je, tu je.