Danas krljačina. I to ultimativna, što bi rekao Bajro.
I tako, sedimo sinoć Marinko i ja, pa de dokačismo Erica Burdona, pa pomenusmo i koncert u Domu sindikata u Beogradu 2006. godine. I taman on reče kako se gorko kaje što nije pohodio koncert, kad ja veoma neobzirno nastavih da mu prepričavam lični doživljaj interpretacije numere “Sky Pilot“, što je bio trenutak koji ću pamtiti dok sam živ… Ili barem dok ne pobrljavim. Nema druge nego da se iskupim Marinku nalazeći interpretaciju iz iste godine i sa istom ekipom, mada ovde fali doživljaj pripreme za ovaj čas…
Eric Burdon i grupa The Animals su škola za većinu nas koji smo ovisnici o temeljnim vrednostima u popularnoj muzici. Kao i većina pripadnika moje generacije, arhetipski doživljaj britanskog soja rhythm’n’blues muzike je došao uz singl “House of the Rising Sun“, klasik koji je ipak bio nedostatan. Tih sedamdesetih, tek nekolicina se probila i dalje, ali nije bilo šireg fronta popularnosti niti dobrih licencnih izdanja u tom fahu. Nije se posrećilo, valjda – niko od izvršnih producenata izdavača u tadašnjoj Jugoslaviji nije previše fermao taj fah. Moja generacija će se setiti kako se i blues produkcija pojavila odjednom, tek osamdesetih.
Velika rupa u znanju koja je tu nastala trajala je dugo, bar kad je reč o mom iskustvu. Tek kasnih devedesetih, zahvaljujući gusarskim izvorima, polako sam se ponovo dočepao istraživanja. A Eric Burdon je u tom procesu oduvek bio jedan od mojih miljenika.
Burdon je ono što bismo slengom zapadne obale nazvali small joint master: on je kralj klubova u širokoj zoni Los Angelesa, gde živi dve trećine svog života. Legendarni klub Whiskey a Go Go u Holivudu, ćumez sa 250 mesta, njegov je prirodni ambijent. I kao što pomenuh već: ne mogu da zamislim Burdona na drugom mestu u Beogradu nego baš u Domu sindikata (mera i atmosfera – sve potaman). I ne mogu da zamislim krljačinu bolju od one koju sam te večeri doživeo na njegovom koncertu.
Neće se ponoviti.