Ne bojte se. Onaj eksperiment od prošne nedelje je završen. A još uvek nismo smislili neki novi. Ovog puta klasika.
Dobro. Nedelja se mirno privodi kraju. Saznali smo da je glavni prijatelj Srbije živ i zdrav, pa taksira goste iz inostranstva. Sudstvo i tužilaštvo se s ozloglašenim kriminalcem igra pravde. (Ne) Poštuje se hladnoratovsko primirje dok usijane glave prete nuklearnim glavama. Otkriven je najčešći motiv zašto muškarci plaču. Prihvatili smo prihvatanje odgovornosti najvećeg, pa je sad sve u redu. Vlada se logikom “ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se” uhvatila u koštac s neodgovornim investitorima i agencijama za promet nekretnina koji prodaju stanove “u ugradnji”. Neki su se sakrili ispod ćebeta pa nisu čuli da je prošlo pomračenje. Još neki državni funkcioneri su doktorirali. Počinje još jedna serija rađena po romanu najčuvenije srpske književn spisateljice. Političari se hvale uspesima sportista, čije za pripreme (ni)su obezbedili ni dinara. Na FejZbuku se širi priča o još jednoj prejakoj stvari. Vlada očekuje da će naći “direktora koji će da zarađuje”, kad već nije našla gazdu koji bi tu zaradu(?) pokupio. Štrajkački raspoloženim radnicima u prosveti smanjena je plata, pa će biti neplaniranog viška u budžetu. Sve je Malo šta nije otišlo u q*ac.
U međuvremenu, graCki očevi i oci se protiv najezde pasa lutalica bore tek kad su ovi “odvukli” neke sugrađane u Urgentni centar i/ili Infektivnu kliniku. Približavanje Evropskoj uniji dovelo nas je do toga da više brinemo o zdravlju ničijih pasa od zdravlja ničijih ljudi. U školama, čiju decu ne pohađaju članovi vlasti, školska dvorišta pohađaju psi lutalice, koji se tokom časova gušteraju na školskom terenu, a tokom odmora merkaju koje dete ima bolji sendvič. Za to vreme su zone oko “gazdinskih domova” očišćene ili bar sterilisane.
A medijima je odavno lajt motiv da je čovek ujeo psa, pa vesti o obrnutim situacijama gotovo i da nema.
#onokad ti fali tekst ispod slike.
[tekst ispod slike glasi…]
Ala je lep ovaj svet – tamo kreten, ovde pet!
Mediji su javili da se Novak Đoković susreo sa Nikom Vujičićem. Molimo nadležne da ubuduće spreče ovakve susrete… jer su se njih dvojica susrela već dva puta, a maglina Rak u sazvežđu Bika je nastala nekontrolisanim izlivom dobre energije.
U nekom selu je običaj bio da se u brak ulazi netaknut. I muško i žensko. Pita otac sina kako da prepozna da li mu je supruga nevina, a ovaj odgovori:
– Ništa lakše. Treba ti malo crvene boje, malo plave boje i lopata.
Sin sve zapisuje, jer samo budala pamti. A objašnjenje sledi:
– Pre nego što prve bračne noći uđeš u krevet, oboji jedan testis crvenom bojom, a drugi plavom. Kad joj pokažeš svoj par tako udešenih testisa i ona kaže “To je najčudniji par testisa koji sam ikad videla!” ti je mlatni lopatom!
Svet je odnedavno bogatiji za 2,6 miliona slika u javnom vlasništu – sve sadržaji iz starih knjiga. Vredi pogledati: ako imate deset minuta za slatku dangubu, pokušajte.
Putnici u avionu su već sedeli na svojim mestima kada je ušao prvi pilot, s crnim naočarima na očima, sa belim štapom u jednoj ruci i držeći povodac svog psa vodiča u drugoj. Pas ga odvede u kabinu. Putnici su se začuđeno gledali, ali su i dalje mirno sedeli na svojim mestima…
Ubrzo nakon toga uđe drugi pilot, takođe sa crnim naočarima na očima, pipajući svojim belim štapom po avionu i ode prema pilotskoj kabini… Putnici zbunjeno sede na svojim mjestima kao prikovani… Tajac… Ubrzo se upališe motori i avion započe rulanje po pisti…
Putnici su prestrašeni: avion divlja po pisti dok ubrzava, malo levo, malo desno… Oni do prozora ugledaše močvare koje počinju tamo gde se pista završava i čvrsto se uhvatiše za svoja sedišta…
Avion se sve više približava močvarama i putnici su sve više uplašeni… Kada je avion stigao blizu kraja piste i močvara se opasno približila, zavlada panika i svi počeše da vrište…
U zadnjem trenutku avion se podigne s piste i uspešno poleti.
U pilotskoj kabini:
– Jebote, Haso, jednom će putnici početi prekasno vrištat’ i svi ćemo otić’ u pičku materinu!
Današnji predlog za čitanje ima veze sa skorašnjim srećnim događajima glede koncerata kojima će neki od Samuraja Skoja uskoro prisustvovati. Pozorišni kritičar Zlatko Paković neumorno nas obaveštava o nekim drugim viđenjima sveta o kojima nas sopstvena država ne samo pokušava ubediti da ne postoje, već i da ne valjaju. Zlatko Paković: Beograd u Beču:
I na kraju, najlepšu obradu teme Prvog svetskog rata u Beču, pisac ovih redova nalazi u Akademiji likovnih umetnosti. Ova visoka i slavna škola ima svoju čuvenu kolekciju slika, među kojima je triptih Hijeronimusa Boša “Strašni sud”. On se, među slikama od rane renesanse do kraja klasicizma, nalazi sada na centralnom mestu na, izvanredno koncipiranoj, izložbi “Užas i užitak – izrazi straha”. Međutim, ono što nas ovde zanima ne nalazi se u tom galerijskom prostoru, nego u auli akademije. Na pročelju ove izvanredne prostorije, ispod oslikane tavanice, a iznad friza, uočavamo dve intervencije anonimnog umetnika ili anonimnih umetnika. Tu, na visini od desetak metara, stoje dve ploče, na kojima su utisnute reči zahvalnosti. Međutim, pored tih mramornih ploča, prema prozorima, nalazi se kartonska replika svake od njih, a na tim replikama, identičnim slovima kao na originalu, ispisani su izmenjeni sadržaji. Uporedimo ih! Na levoj tabli piše: “Car Lepolod I, osnivač Akademije”. Umetnici su napisali: “Car Leopold I proterivač Jevreja iz Beča”. Na drugoj strani, uz ploču na kojoj piše: “Car Franja Josif I, graditelj ove kuće”, stoji replika sa sledećim sadržajem: “Car Franja Josif I, agresor u Prvom svetskom ratu”.
Moj šporetu, olupino stara,
Ne crkavaj, dok ne skupim para.
Jedan sasvim iskren preduSetnik.
Da li znate ko je Milena Aleksić? Ona jest, jer šta bi drugo bila, šefica protivpožarne zaštite u Gradskom Saobraćajnom Preduzeću Beograd. Dozvolimo joj da kaže ponešto.
U sovjetskoj Rusiji u vreme Staljinovih čistki, jednom matematičaru dođe prijatelj i kaže mu da će ga sutra tajna služba uhapsiti i osuditi. Streljanje ili Sibir – još se ne zna. Pita on šta da radi… Prijatelj mu predloži da iste noći pobegne što dublje u unutrašnjost, da se prijavi u neki kolhoz kao nepismeni radnik, da ore i kopa jedno dve godine, pa da se prijavi u večernju školu – to komunisti vole.
– Na kraju ćeš završiti kao nastavnik u nekoj seoskoj školi i niko te neće primetiti. Ostaće glava na ramenima, to je najbitnije.
On tako i uradi.
Posle dve godine, dođu iz komesarijata u kolhoz i pitaju ko hoće u večernju školu. Matematičar digne svoju žuljevitu ruku, a komesar ga pohvali i zapiše za sledeću grupu. I još mu reče: ko bude dobar u školi – možda i u partiju uđe!
I krene on u školu. Prvo su učili pisanje: najpre su vukli kose i uspravne crte dva sata svake večeri do kraja polugodišta, pa su učili slova još pola godine. Sve on to stoički preživi. Ali, onda dođe matematika na red…
Prvi čas brojevi od jedan do deset. Negde petog časa, nastavnica napiše na tabli, posle objašnjenja od pola sata o sabiranju:
1 + 1 = ?
i pita ko će ovo rešiti. Matematičar najzad više nije mogao da izdrži: javi se, pa neka ga uhvate. Zgabi kredu i krene sa epsilon okolinom, limesima, integralima, diferencijalima, vektorima, vektorskim poljima, teorijom redova… Lete jednačine na sve strane, poludeli matematičar piše i briše, već treću kredu troši…
Posle oko dvadeset minuta pisanja po tabli kao u magnovenju, na kraju dobije rezultat:
1 + 1 = 3
Zapanjen stane i zapita se glasno: – Pobogu… Pa gde sam to pogrešio?
Iz zadnjeg reda se stidljivo digne ruka jednog drvoseče koji reče:
– Još na trećoj tabli! Pogrešili ste predznak prvog člana niza kada ste izvodili interpretaciju Košijevog kriterijuma konvergencije nizova!
I šta rekoste, koje boje je ovaj auto, plavo-crn ili zlatno-beo?
Beše pasus u glavi. Štaviše, bejahu tri pasusa. Ali, ta tri pasusa su izvetrila pred naletom čudnih pojava u ponašanju nekih dobrih ljudi. Ostade damo nekakav gorak ukus, nalik ukusu kožice jezgrad nezrelog badema. Bespomoćni autor zaključka današnjeg utovara se odlučuje za očajnički korak: tri pasusa zamenjuje slikama karaktera tih dobrih ljudi.
Jedan dobar čovek je rekao kako on sada, u ovim stravičnim vremenima, može da ćuti ili vrišti; ali ne sme da vrišti, pa ne može više da izdržava luksuz (ma koliko suvislog) komentarisanja događaja koji su neposredan povod za vikanje, urlanje ili kako ćemo već da nazovemo neartikulisani zajednički krik inteligencije, duše i dobre namere. Sreća u nesreći je ta da on ima o čemu da misli, čime da se bavi i koga da voli, pa ga to svakodnevno leči. Nezgodno je samo to što takvo kaljenje ljudske duše proizvodi ožiljke, a čak i najjači ponekad moraju da se umore.
Jedan drugi dobar čovek je oblikovao svoj život i živote svojih bližnjih oko nekakvog kredita. I sada on isključivo vrišti, uvek, na svakog, bilo zbog čega. Kad je on budan a drugi spavaju, on viče zbog toga što oni nisu budni da ga čuju. Kad su drugi budni a on spava, on viče zbog toga što mu niko ne dozvoljava malo mira. Njegovom besu ništa ne može da prepreči put: ni logika, ni metoda, pogotovo ne empatija. On će osporiti činjenicu koju razumeju deca od deset godina da bi ispričao priču koja vređa zdravu pamet. Pokušali su da mu objasne da bi možda mogao da pokuša da živi u skladu sa okolinom i onima za koje (vičući) tvrdi da ih voli. Vikao je na njih.
Jedan treći dobar čovek je odlučio da potroši nekakav nesrećni i slučajno nastali (mada zarađeni) iznos novca na zadovoljstvo. I sada on uglavnom ćuti, sa dobrim izgledom da zaćuti uvek, na svakog, bilo zbog čega. Jer zabolelo ga je to što su neki dragi ljudi to zadovoljstvo nazvali efemernim, iako je reč o pokušaju otkrivanja sveta. Živeći u jednom ranjenom i bolnom, po mnogo čemu stravičnom vremenu, njega zbunjuju oni koji su sebi dozvolili prave luksuze, poput luksuza neprekidnog davanja saveta onima koji savet nisu tražili ili luksuza podmetanja telesnih otvora zelenaškim kompanijama, a konzumiranjem tih luksuza potom dali sebi za pravo da njegovu muku pokušaja življenja normalnim životom u nenormalno vreme i na nenormalnom mestu nazovu bahatim ponašanjem.
To su ona vremena o kojima su pisali oni pisci kakvih danas više nema.
Nemamo kud. Prijatan ručak vam želimo.