Narednih nekoliko dana (trenutno ne znam još tačno koliko, pošto još uvek sređujem fotografije i utiske) u ovoj rubrici moći ćete da pratite foto zapise s mog skorašnjeg desetodnevnog puta po istočnoj Srbiji.
Po definiciji, u ovaj deo Srbije zašlo bi se već kada bi se s autoputa ka Nišu skrenulo levo ka Požarevcu. No, pošto je ceo put zamišljen kao jedna velika avantura, rešili smo da je začinimo već na samom početku – iz Beograda smo krenuli na sever, prema Pančevu, gde smo udarili nadesno i pratili put koji se preko Kovina, donjim obodom Deliblatske peščare, završava u Banatskoj Palanci. Odmah iza okuke je Rumunija, a pred nama je Dunav, preko njega jedino možemo skelom.
Skela koja povezuje Banatsku Palanku s vojvođanske i Ram sa druge strane Dunava postoji već skoro 100 godina, od 1920. godine, i od tada je u vlasništvu porodice Sekulić. Zanat je započeo deda današnjeg vlasnika, Žike, ovaj je to preneo na svog sina, koji je svom sinu preneo posao 1984. godine.
Skela je veoma bitna saobraćajna veza za ovaj kraj jer je alternativa put od skoro 140 kilometara preko najbližeg mosta, kod Kovina. Saobraća 4 puta dnevno zimi i pet puta u letnjem periodu, osim kada je led predebeo i kada naleti košave onemogućavaju plovidbu.
Kao kod pravih mornara, smene posade traju po 15 dana. Pošto ne postoji uređen prilaz ni sa jedne strane mornari svaki put moraju da nasipaju zemlju i šljunak kako bi rampa mogla dobro da nalegne na obalu i obezbedi bezbedno ukrcavanje i iskrcavanje. Posao je naporan, i zato se kapetan psihički priprema za svaki prelazak, momenat koncentracije u kojem sam ga i ja “ulovio”.