Vreme je pasje
Umorne žene
Nemoguće je poreći sledeće elementarne činjenice o Republici Srbiji: predsednik Republike je Tomislav Nikolić, predsednik Narodne Skupštine je Maja Gojković, predsednik vlade Republike Srbije je Aleksandar Vučić, potpredsednik vlade Republike Srbije je Ivica Dačić, ministri u vladi Republike Srbije su, između ostalih, Aleksandar Vulin i Velimir Ilić, guverner Narodne banke Srbije je Jorgovanka Tabaković, arhiepiskop cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderijski i egzarh sveštenog trona pećkog u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je Amfilohije, redovni članovi Srpske akademije nauka i umetnosti su Dušan Kovačević i Matija Bećković… i tako dalje. Sva dalja popisivanja imena uglednih sudija, tužilaca, novinara, intelektualaca i ostalih bazdulja, koliko god potvrđivala, ipak bi samo razvodnila poentu koja glasi: ako je već tako, ako su navedene fundamentalne institucije Republike Srbije zaposeli nabrojani ljudi kojima možemo misliti baš sve i svašta, ali nikada i nikako da jesu nekakva pozitivistička moralna izvorišta; ako su, dakle, ti ljudi to što jesu, zašto bi onda bio problem da Marija Šerifović zapeva u Narodnom pozorištu u Beogradu?
Dobro, jasno je o čemu ćemo danas bistriti, stoga puštamo jednu društveno neprihvatljivu muziku pre nego počnem da seciram stvar:
Šta je Narodno pozorište u Beogradu? U pitanju je, za srbijanske standarde, izvanredno stara istitucija koja datira iz vremena kada je poslednji turski vojnik iz Srbije pokupio pinkle, dakle od 1868. godine. Lično, tamo nikada nisam bio, niti mi se ide. Zamišljam Narodno pozorište kao nekakvo mesto okupljanja lovatora, koznazbogčega važnih ljudi i političara, gde se krvavi novci plaćaju za neka najgora mesta iza stubova, e ne bi li uz zvuke klasične muzike i nadljudske krike operskih izvođača (do)kupili sopstvenu istoriju, legitimitet, konačno – biografiju. Dakle elitizam. Pa kakva je država takva je i elita.
Ako je tako, ako je Narodno pozorište u Beogradu zaista elitno mesto, šta će tamo Marija Šerifović? Padaju mi na pamet mnoga pitanja i još više odgovora, pa da krenem redom.
Da li naša elita želi Mariju Šerifović i živo im trne za klasične muzičko-pozorišne komplikacije? Ima smisla. Zašto bi Bratislav Gašić, keramičar ili Dragan Šutanovac, profesionalac morali da se muče i slušaju kompleksna i nerazumljiva zavijanja koja prati kompleksna i nerazumljiva muzika što opisuje kompleksnu i nerazumljivu radnju, da ne govorim o tome da se ne sme aplaudirati kad god ti padne napamet… kada mogu lepo da uživaju u Marijinim kvalitetima, pa kakvi god oni bili?
Da li Marija Šerifović želi da postane elita? Ima smisla. Marija želi da dokaže i sebi i mami Verici da njen kvalitet jeste a njen nekvalitet nije. Marija želi da sebi kupi dokaz da je dovoljno dobra.
Ovde ostaje nejasno zašto bi Narodno pozorište u Beogradu pristalo da deli svoj elitistički autoritet sa ličnošću kakva je Marija Šerifović, nesumnjivo tanke biografije i još tanje diskografije. Možda zbog novca? Ali čemu, ako su karte za Narodno pozorište u Beogradu elitistički preskupe? Možda zato što Marija ipak jeste autoritet i kvalitet koji samo ja, ubogi ljubitelj dobre muzike, ne razumem, ili zato što ipak evrovizijska pobeda bezuslovno garantuje kvalitet, za šta je grupa ABBA nesumnjiv dokaz?
Zaista, u Srbiji se, na talasu ideja samoproklamovanog tvorca Odbrane i poslednjih dana, jednog od najvažnijih albuma jugoslovenskog novoga talasa, Nebojše Krstića i subotnje medijske promocije filozofa kafane Harisa Džinovića, razvija interesantna teza da je umetnost sve ono što narod voli, a da je umetnik svako ko uspe da na Ušću sakupi dovoljno naroda. I eto potrebnog i dovoljnog razloga za Marijin koncert u Narodnom pozorištu, jer, rekosmo, predsednik Republike Srbije jeste Tomislav Nikolić.
A možda Narodno pozorište u Beogradu uopšte nije elitističko mesto? Možda i ono grca u nesposobnosti da nađe jasan model finansiranja, baš kao što se to dešava Matici Srpskoj i Srpskoj književnoj zadruzi, dok država od sebe odbacuje jedan po jedan deo kreativnosti i dodate društvene vrednosti svodeći se na vučićevskog dvadesetčetvoročasovnog rudara koji se ne sme opustiti niti osmehnuti? Možda će Marijin koncert popuniti kasu za sledeća dva meseca? Ova pitanja otvaraju preširoku temu problematične sposobnosti srbijanskih lovatora da prepoznaju mesta na kojima će im se uloženo vratiti, čime ću se baviti sledećeg ponedeljka.
Nego i konačno. Možda Marija pruža seksualne usluge nekom poznatom političaru? Daleko li je od pameti da Marija Šerifović Jorgovanki Tabaković šapuće kako bi njena Maričica volela jedan mali koncertić u Narodnom pozorištu, pa to bi bilo tako lepo.
Moje je razmišljanje, oh, tako je nekorektno i odvratno, a predsednik Republike Srbije je Tomislav Nikolić, pa vi mislite o tome svaki put kada moj rođak Babić pomene puštenje.