Ponekad pravilno razmišljanje vodi valjanim statistikama, a one nas vode do neverovatnih zaključaka.
Savremeni čovek svoj opstanak više ne nalazi u skladu sa prirodom°, nego u sukobu sa socijalnim izazovima. Doživljavamo vrhunac vladavine gospodina Dolara; sudeći po onome što je počelo u Wall Streetu, a širi se pandemijski po belom svetu, sledi sunovrat takvih socijalnih odnosa… Osim ako rat za odbranu viška bogatstva ne pokaže zube baš eksplicitno. U tom slučaju smo najebali, pa se džabe i nadamo.
Jedno od poslednjih objavljenih predavanja na sajtu TED konferencije je ono koje je održao Richard Wilkinson prošlog jula u Edinburgu. U svom bogato ilustrovanom izlaganju, on saopštava gotovo neverovatne, ali na realnim (i javno dostupnim) podacima zasnovane korelacije u svetlu socijalnih kretanja. Jedini odnosi koje je moguće modelirati i koji uopšte uspostavljaju neki smisao jesu oni koji se odnose na socijalne razlike, a ne one koje se odnose na bogatstvo nacija. Zaključak koji se ovde iznosi je jasan: blagostanje jedne nacije ne zavisi od bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, nego od odnosa između najbogatijih i najsiromašnijih. Što je ta razlika manja, to je blagostanje nacije veće!
Pažljivo pogledajte i poslušajte ovo predavanje! Nažalost, ono još uvek nije prevedeno, ali nadam se da ćete razumeti sve što je ovde rečeno.
Postoji ovde i duhovita opaska koja i te kako ima smisla u državi koja je toliko problematična i šuplja kao što su to Sjedinjene Države:
Amerikanci koji bi hteli da žive američki san – treba da se presele u Dansku.
Ako mi dozvolite uzgredni komentar… Ovo bi apsolutno moglo da objasni ono naše klasično plačipičkasto zaklinjanje u bolji život za vakta druga Tite… Osim što smo sedamdesetih u počivšoj SFRJ postigli najveći izvoz u zemlje tzv. klirinškog područja (gde smo kao naplatu povoljno uzimali robu koja inače mnogo više košta – ponajpre energente iz Rusije), a pride se i zaduživali preko svake mere na zapadu, tada je važio ZUR-ovski princip odnosa plata 1:3, što su već sprovodili polupismeni i nepismeni članovi radničkih saveta. Uravnilovka je činila svoje, pa se godinama delilo i nezarađeno samo da bi oni koji su zbilja odlučivali imali više. Oni koji su zaista zarađivali više, a takvih nije bilo previše, ćutali su kao puvanjci u travi da ne bi privlačili pažnju na sebe.
Uglavnom, zapazio sam da u zemlji najvišeg blagostanja – a to je Japan – postoji podatak pokazatelj koji pokazuje da je odnos najbogatijeg i najsiromašnijeg sloja društva tek 1:3 (kao uzorak se uzimaju segmenti od 5% najbogatijih i 5% najsiromašnijih u državi). Mnogo šta postaje jasnije kada se na odnose u društvu gleda ovako…
——–
° Nekad davno, negde sam pročitao da mnogi postupci koje danas tumačimo kao društveno neprihvatljive, a osobine ljudi koji su skloni takvim postupcima kao mane, zapravo predstavljaju eho ponašanja koje je bilo nužno u svetu opstanka. Gramzivost i pohlepa su trag namere da se stvore zalihe hrane pred zimu; lopovluk je metod snalaženja onih koji su nesposobni da sami dođu do hrane i izvora toplote; čak i laž može da se objasni kao sredstvo potrebe da se brzo pronađe rešenje u uslovima kada ono ne postoji istog trenutka.
(Via)