Pre nekoliko godina, niotkuda se pojavila norveška grupa Madrugada. Njihova pesma “Majesty” se dosta vrtela u lokalu, a mnogi moji prijatelji bili su skloni da grupu uzdižu u nebesa. Očigledno je da se nisu potrudili da ih malo detaljnije poslušaju. Da su to uradili, lako bi utvrdili da im barem polovina repertoara i nije neka i da slušanje njihovih albuma lako pređe u dosadu.
Jedino čemu se ništa ne može prigovoriti je glas njihovog pevača Siverta Høyema.
Madrugada se ugasila u trenutku kada je njen gitarista Robert Burås iznenada preminuo, a Sivert Høyem je samo nastavio već započetu solističku karijeru. Verovatno se nikada više i ne bismo sreli da nisam gledao seriju Okkupert (Occupied) za čiju je naslovnu temu odabrana njegova pesma. Tako sam utvrdio da ima novi album Lioness (2016) i pomislio da ne bi bilo loše da čujem čime se bavi sada, kada nema grupu iza sebe.
Utisci su pomešani. Neosporno je da je Bog bio veoma darežljiv kada mu je podario impresivan glas, ali on i dalje, kao i u slučaju Madrugade, ne isteruje stvar do kraja.
Kompletan album je na neki način jurenje duhova iz prošlosti (nesrećna ljubav, nego šta), a u numeri “Sleepwalking Man“, koju danas slušamo, čini se da mu je dotična za kojom pati napokon pokazala put koji će, možda, biti izlaz iz svega što ga je snašlo. Samo što on nije siguran u to…
Ono što nije dobro na albumu je heterogenost muzičkih rešenja, kao da Høyem ne može da se odluči da li hoće da zvuči kao Nick Cave ili Leonard Cohen. Po meni, više mu leže grandiozne, bogato orkestrirane pesme u kojima sa lakoćom dominira njegov emotivni bariton. Pa makar izgovarao i gluposti poput ove:
You are, you are my lioness
And I am truly blessed to be your willing plaything