U mladosti entuzijazma nikada ne nedostaje, a neke od stvari koje tada uradimo graniče se sa ludošću. Dobo pamtim jednu od njih koju su moji prijatelji uradili – seli su u rasklimatani Spaček i uputili se ka Ujedinjenom Kraljevstvu. Želeli su da osete duh rock & rolla na licu mesta i donesu nešto muzike za degustaciju.
Bila je 1975. godina, stega Partije je već bila popustila, a zakasneli duh promena koje su se u svetu već desile nekoliko godina ranije prosto je pozivao na ovakvu avanturu.
Vratili su se puni priča i sa 400 longpleki! Do tog trenutka, takvu količinu muzike na jednom mestu niko od nas nije video. Nikada nam nisu rekli kako su izneli tolike novce sa sobom (za šta se direktno išlo u zatvor) ni kako su tu gomilu vinila prošvercovali (carina je imala običaj da pravi probleme i za 2-3 komada).
Prebiranje po naslovima je pokazalo da nisu kupovali nasumice: polovina je bila ljuta komercijala koju je trebalo što pre “utopiti” kako bi se namirili troškovi ekspedicije, a druga je trebalo da bude čista zarada. Naravno, mali deo je otpadao na naše lične favorite koji bi trebalo da se duže zadrže kod vlasnika, ali ni to nije bilo sigurno koliko će trajati. Zbog toga se preslušavanje pretvorilo u višednevne maratone jer nikada nismo bili načisto šta ćemo zateći na mestu narednog dana.
Album Jeffa Becka Blow by Blow (1975) još uvek se pušio od štamparske prese, a mi smo se svi pretvorili u uvo. Posle uspešne avanture u triju Beck, Bogert & Appice (1973), naš nepredvidljivi gitaroški bog je najavljivao radikalni zaokret na novom albumu.
I dobili smo ga.
Bio je potpuno instrumenatalan, okupljao je brilijantnu prateću ekipu i predstavljao je zaokret od prethodnih. Umesto rocka i bluza, Beck je smelo zakoračio u nešto što bismo mogli da nazovemo rock jazzom. I odlično mu je išlo.
Pesma br. 2 na A strani, “She’s a Woman“, pripada repertoaru grupe The Beatles i gotovo je nepoznata. No, za nas je bila potpuno otkrovenje jer je u njoj Beckova gitara “progovorila”. Danima smo se češkali po glavi kako mu je to pošlo za rukom, u konzilijum koji se tim pitanjem bavio uključio se lično i RM Točak, ali nismo došli ni do kakvog smislenog zaključka. Niko od nas nije ni znao da postoji spravica koja se zove Custom Electronics Talk Box (The Bag) koja proizvodi takav efekat.
Već naredne godine talk box je postalo jako popularan zahvaljujući Peteru Framptonu i pesmi “Show Me the Way“, a kod nas se, ubrzo potom, mogao videti na koncertima Bijelog dugmeta.
Tadašnja lokalna ekipa se odavno rasula na sve četiri strane sveta ali, kada god da se ponovo sretnemo, još uvek se slatko smejemo na pomen priče kako je Beckova gitara progovorila.