Empirijski je utvrđeno da sinhronicitet čini temeljni princip Suštine pasijansa. Kad god se desi nešto što neiskusni nazivaju koincidencijom, dobro se provedemo; na stranu to što ponešto usput i naučimo. Današnji naslov je upravo posledica sinhroniciteta, a do njega me je dovelo saznanje da samo Zoća Peacock i ja skoro istovremeno spremali priloge o dvojici velikih muzičkih ikona grada Njujorka. On juče o Paulu Simonu, a ja danas o Billyju Joelu.
Zapravo, prva paralela nije grad koji je ključno obojio muziku dvojice stvaralaca. Najvažniji zajednički imenitelj je, naravno, fantastična muzika.
Ako izuzmemo vrlo odabranu nekolicinu kao što su Paul Simon i Paul McCartney, veoma je mala verovatnoća da ćete uspeti da pronađete kompletnu autorsku ličnost koja je postizala toliki uspeh na sceni tokom cele svoje karijere. Tokom nešto preko 20 godina aktivne diskografske karijere u domenu rock muzike (od 1971. do 1993.) zabeležio je 33 Top 40 hita u Americi i osvojio šest Grammy nagrada. A do danas je prodao preko 150 miliona albuma širom sveta, što ga čini jednim od najtiražnijih izvođača popularne muzike uopšte.
Velim, Billy Joel je kompletan autor: on piše i aranžira svoju muziku, piše stihove koje peva i virtuozan je pijanist, na nivou koji prevazilazi žanr u kojem obitava. Nije sam producirao svoje albume (osim jednog ili dva, ako se ne varam), ali se aktivno mešao u produkciju i to su uglavnom njegove ideje koje su drugi zanatski sprovodili u rezultat.
Uzgred, producent Joelovih najuspešnijih albuma je bio Phil Ramone, takođe jedan od ključnih ljudi koji su kreirali mainstream sound Velike Jabuke i koji je – pogodite samo – producirao rane radove Paula Simona.
Billy Joel je bio na kreativnom vrhuncu kada je sastavio, snimio i producirao album Turnstiles (1976), na kojem se nalazi matična verzija ove numere “Prelude/Angry Young Man“. Do tada već poznat po svom izrazito oštrom stavu prema društvenim zbivanjima, Joel u ovoj pesmi artikuliše pravac kojeg se od tada drži: njega zanima pravedno društvo, ali pritom ne iskazuje revolt i želju za nihilističkim potezima prema vladi kako to tada čine, recimo, pripadnici punk pokreta. On malog čoveka opisuje bez bojazni da bude obeležen kao socijalist, nego kaže:
I believe I’ve passed the age of consciousness and righteous rage
I found that just surviving was a noble fight
I once believed in causes too
I had my pointless point of view
And life went on no matter who was wrong or right
Kanalisati svoj bes na visokom intelektualnom nivou i pritom održati najviši nivo interesovanja na tržištu – to je dvostruki uspeh. Joel nastavlja sa tim trendom tokom vremena i zenit dostiže na albumu The Nylon Curtain (1982) na kojem je muzički najjači u svojoj karijeri, a tematski najcrnji; po sopstvenim rečima, obratio se baby boom generaciji, kojoj i sam pripada, prozivajući sve one koji su preostali da žive u iluziji da će biti bolje. On peva o hipnotisanoj gomili, o prevarenim radnicima i o zaboravljenim ratnim veteranima, o raskrinkanim iluzijama i snovima koje više niko pametan ne sanja.
Čudan je način sa kojim se Billy Joel suočava sa stvarnošću oko sebe. Njegov poslednji veliki hit “We Didn’t Start the Fire” ga otkriva kao čoveka koji razume uticaj istorije na svakodnevni život. Da li se on slaže sa posledicama slika koje saopštava ili ne, moguće je tumačiti na više načina. Kad kaže
We didn’t start the fire
It was always burning since the world’s been turning
We didn’t start the fire
No we didn’t light it, but we tried to fight it
ostavlja samo jednu nedoumicu: da li uopšte vredelo boriti se. A to je pitanje koje je generacija kojoj ja pripadam postavila mnogo puta u poslednjih 25 ili malo više godina. Zbog toga mi je lako da se identifikujem sa ovim razmišljanjem: nema više prostora u kojem mogu da se slažem sa onima koji su spremni da se bore do poslednje kapi tuđe krvi.
Na poslednjem studijskom albumu rock muzike koji je objavio, River of Dreams (1993), Joel nam daje novu dimenziju svog opusa – onu metafizičku, gde on prestaje da se bavi bilo kakvim posledicama dešavanja u svetu osim onih ličnih, najdubljih. Biografski podaci nam kasnije otkrivaju da povod tome izvesno nije bio nimalo metafizički: bio je usred parnice sa svojim bivšim menadžerom i (takođe bivšim) šurakom, koji ga je prevario za čestitu svotu novca koju ovaj na kraju nikad nije povratio.
Ne bih rekao da je misterija to što je Billy Joel prestao sa pisanjem i snimanjem autorske muzike posle 1993. Zapravo, snimio je jednu jedinu numeru 2007. u nameri da privuče pažnju na fondaciju posvećenu veteranima rata u Iraku – i to je sve. U međuvremenu, objavio je album klasične muzike Fantasies & Delusions 2001. godine (na kojem ne svira on, nego pijanist Richard Joo) i to je njegov poslednji diskografski studijski album do sada. Još od onda, on se prema autorstvu ponaša kao da nema šta više da kaže, mada je izvesno da je tu bilo još problema (lečio se od depresije koja je eskalirala u alkoholizam).
Ali iz našeg ugla gledano: ništa ne nedostaje. Umesto da pravi muziku samo zato što može, pa ma kakva ona bila, Billy Joel nije sebi dozvolio da zagadi svoju blistavu muzičku i diskografsku karijeru muzikom koja nije na najvišem nivou.
S druge strane, koncertna aktivnost Billyja Joela je vrlo intenzivna, a potražnja za njegovim koncertima se ne smanjuje. Godine 2006. je započeo dugu američki turneju tokom koje je oborio rekord u hali Madison Square Garden sa dvanaest rasprodatih koncerata (Bruce Springsteen je uspeo da rasproda deset). A kolika je aktuelna reputacija velike ikone Njujorka i dan-danas, govori podatak da je Billy Joel sa halom Madison Square Garden potpisao ugovor o franšizi bez vremenskog ograničenja čiji predmet je održavanje jednog koncerta mesečno. Počeo je u januaru 2014. i od onda su svi koncerti bili redovno održani i rasprodati. Pa, ako se zateknete u Njujorku…
A snimak kojim smo danas ilustrovali ovaj prilog je zapis sa jednog od dva koncerta održana na legendarnom stadionu Shea jula 2008, neposredno pred njegovo rušenje. Verujem da organizatori nisu imali dileme koje ime predstavlja najbolji mogući izbor izvođača za takvu priliku.