Na današnji dan, pre 43 godine, smisao postojanja muzike je dobio još jednu blistavu potvrdu. Objavljen je Led Zeppelin I.
Korporativna gramzivost je grozna stvar. Potpišeš kakav ugovor, i onda se vučeš kao pas do posla i nazad. Nema utočišta, jer iza svakog ugla čekaju advokatski Kerberi. Baš to se desilo jednom momku od 25 godina, tršavom, mršavom, ostavljenom na cedilu po raspadu benda, a vezanom za seriju koncerata po Skandinaviji. Kud ćeš, šta ćeš, nađeš još trojicu: jednog brkatog, jednog plavog, i jednog sa loknama.
Zatim uđeš u studio, istreseš iz džepova celih 1782 funte. “To ti je za tri dana, mali.” “Biće u redu. Pazi ovaj rif”:
“Šta ćemo na A2?” “Stavi onu baladu.” “‘Alo, A2, kakva crna balada?” “Pa dobro, nije skroz balada…”:
“E, sad ćemo onu obradu sa dve gitare.” “Daj, ne zezaj, nigde nema dve gitare.” “Čekaj, pa šta onda ono cvili sa tobom?” “A, pa to je pevač…”:
“Dobro mali, šta ti je ovo na A4, kako OVO sviraš?” “Gudalom, naravno. I da znaš da ti neću zaboraviti što si stvar skratio u mikseru!”:
“Stranu B počinjemo tako da zavaramo protivnika. Pazi kako ova vozi. Zaigrajte svi!”:
“Mali, jel’ ti vežbaš kod kuće?” “Pa onako…”:
“Slušaj, za 43 godine ljudi će želeti da ga zaprže. Moramo da im udovoljimo.” “Ma nije problem”:
“Loknasti, jesi li se odmorio?” “Jesam” “E, hajde dođi da vrištiš malo”:
“I sad balada za kraj.” “Pa dobro, kad si zapeo. Brko, udri.” “Čoveče, gde mi je drugi bas bubanj?” “Ne treba ti, samo udri!”:
“I to je to?” “To je to.” “Sine, propašćete ko cepelin od olova!” “Hm….”
To vam je Led Zeppelin I. Ograničen broj kanala pa se mora solo prekinuti kako ti glava zna pre nego što pevač zaurla, ništa postprodukcija. I opet, svaki zvuk je jasan i konkretan. Nema mrsomuđenja, čista energija izbija sa svih strana: mi možemo da dižemo iz benča 400 kila letnji dan do podne, i sad ćemo to da vam pokažemo. Genijalno. Neokrnjeno vremenom. Večiti domaći zadatak mladim prdavcima koji cvile kako nemaju uslove za rad.
Poruka lične prirode: ako imate ovu ploču… Pušćajte. Na najjače. I znajte da sam ljubomoran.
Do tog dana, neke sjajne ploče rock’n’rolla su bile važne, odlične, izvrsne, čvrste i verodostojne. A od tog dana, kao nikada pre, za rock’n’roll se moglo reći da je i monumentalan.
Demit, voleo bih da sam ja to rekao. Ali ti garant imaš ploču, pa nema smisla da budem duplo ljubomoran… 🙂
Nećeš mi verovati: nemam ploču (vinil). Tek sam bugarski CD angažovao po prvi put; a dotle po nekim kasetama, rinfuz do koske. Danas, dakako, remasteri u lossless formatu 😛
Ah, da: moja vinilna kolekcija je patila od otužnog nedostatka Led Zeppelina. Odavno sam imao Zeppelin III, što mi je i danas možda najdraži Zepp album; kasnije sam nabavio Physical Grafitti i – to je to.
Objašnjenja nema, iako Zeppeline slušam od svoje četrnaeste godine. A ja sam četrnaest godina imao kad se godina pisala sa ‘197’ na početku.
Nisi jedini 🙂 Maločas pogledah, i kod mene u polici kolekcija Cepelina počinje trećim albumom. Nemam pojma iz kog razloga nikada nisam kupio onaj Suzy/Atlantic komplet prve i druge LP ploče, tada mi je verovatno bila dovoljna presnimljena kaseta. Vredi i podsetiti da je Jimmy Page većinu numera na prve dve ploče otprašio na Telecasteru, iako je tokom karijere u LZ uglavnom slikan sa Les Paulom i dvovratim SG-om u rukama.
ja imam III i IV, a II sam dobio trampom za Vivaldi-Omiljeni skladatelji i ‘Otel California, a za I osta žal zauvek
Pogledaj na dno ONE špule. Jedan DVD se zove “zepeLLin” 😀
Hmmmm…
Од целе телеграфије, коју сам учио у војсци, још ми у глави остаде само неколико слова, а понајбоље слово М. Зашто? Па, две црте, тачно као уводни риф у “проводе и боље проводе” (или како би се то већ превело). Чак сам то исекао да ми тутњи из телефона кад стигне порука.
И потпуно невезано за тему, премда је на истој страни: