Postoje razne vrste nereda u kući. Na osnovu vrste nereda znaš kakav je domaćin.
Trik je u tome što postoje i poželjne vrste nereda.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Postoje razne vrste nereda u kući. Na osnovu vrste nereda znaš kakav je domaćin.
Trik je u tome što postoje i poželjne vrste nereda.
Početkom pedesetih rhythm and blues su bili strogo ograničeni na crnačke klubove. No, polako se povećavalo interesovanje za ovakvu vrstu muzike, što nije mimoišlo ni retke belce. Poznati autorski dvojac Jerry Leiber/Mike Stoller je bio među prvima koji su uhvatili kopču sa novim trendom, a stvari će eksplodirati neku godinu kasnije kada će nova muzika dobiti i oficijelno ime – Rock & Roll.
Mnoge pesme koje su napisali Leiber/Stoller su danas klasici. Rana faza Elvisa Presleya ne može se zamisliti bez numera “Hound Dog“, “Jailhouse Rock“, “Don’t“, a “Kansas City” su samo The Beatles snimili u nekoliko verzija.
Ni sam ne znam koliko sam čuo varijanti ove potonje.
Into this house we’re born
Into this world we’re thrown
Nekakav običaj paganskog porekla kaže da je loše ako grmi u letnji dan pre Svetog Ilije, 2. avgusta, a da je sasvim u redu ako se to desi baš tog dana. Nisam proveravao zašto je to tako, možda ima veze sa činjenicom da su Srbi pokrštavanjem preneli razne dominantne osobine boga Peruna na proroka Iliju, pa su hteli da očuvaju strogost i veličinu. Kako god bilo, moram da vam priznam da mi ove učestale grmljavine u razna leva vremena i danju i noću sad već pomalo igraju po ganglijama.
Nije mi, zapravo, toliko ni za grmljavinom koliko mi je za olujnom kišom: očekuje me mnogo vožnje kad kroz nekoliko dana krenem na turneju, a ne volim da vozim po kiši, pa to ti je.
Možda bi trebalo da se smirim i pomirim sa činjenicom da se od vremenskih prilika ne može pobeći, pa da tog dana krenem na put malo ranije. Uloga smirujuće muzike u tom pogledu može da se pokaže kao ključna.
…Mada sam ja sasvim siguran da hoće. Svaki njegov album je muzički ekvivalent oluje, grmljavine, ima tu maličak i zemljotresa. Ako ne verujete, slušajte ovo:
Ne, ne: sačekajte do kraja. Nikad ne sudite o muzici Richarda Thompsona dok ne čujete celinu.
I saw you flash a smile, that seemed to me to say
You wanted so much more than casual conversation
I swear I gotta look before you turn away
Now I don’t see the point resisting your temptation
Možda je postojao period kad mi je ona Paulova strana u Bitlsima više godila nego Johnova, mada mislim da je na tu stranu prevagnulo ono što su obojica činili nakon raspada najveće grupe u istoriji popularne muzike. Oni Lennonovi zvučni eksperimenti mi nikad nisu prijali. Pritom ne mislim samo na ono užasno mijaukanje gospođe Ono, već pre svega na otuđenu amerikanizovanu produkciju koju nisam mogao da podnesem spram zvuka u okviru kojeg i danas poštujem Lennonovu muziku. I na stranu suština te muzike.
Za to vreme, bez obzira na izbor mnogo lakših tema, Macca je izdržao samo još petnaestak godina u vrhunskom tonusu za pisanje i izvođenje muzike. Onda se, s oproštenjem, sveo na prodaju minulog rada, da ne kažem nešto gore.
No, izgleda da se vratio i to je zanimljiva vest.
Na pomolu je album koji je najavljen najboljim pesmičuljkom koji je Macca objavio u poslednjih tridesetak godina.
Letimice prateći kojekakve onlajn medije, primetio sam da je tu i tamo postalo moderno napadati Paula Wellera. Zanimalo me je samo šta kažu oni velemajstori engleske scene koji su uveli u praksu da “krišom” odnesu svoje poluzavršene radove Welleru na noge i pitaju ga za mišljenje. Među takvima se nalaze i neki muzičari koji se paušalno smatraju velikim institucijama na Ostrvu, pa bi možda bilo pametnije da prećutim ta imena. I saznajem očekivano: oni nemaju primedbi, jer ozbiljni ljudi, po pravilu, vole muziku koja izdržava sud vremena. A što se tiče onih koji su Welleru odlazili da bi saznali svoje mišljenje (kojih je mnogo više), oni svakako nisu više zanimljivi, jer upravo takvi su skloni da ujedu ruku koja ih je jednom pomazila.
Jedino što sam pomislio posle jednog paušalnog prozivanja Wellerovog rada ili nastupa, više se čak i ne sećam šta beše: “Blagi bože, pa Paul Weller je najzad postao prava institucija…”
Između odlične žive svirke i magije na sceni, u tehničkom smislu reči, nema nikakve razlike; nabrajanje onog što je isto bi trajalo dugo, a bilo bi banalno i beskorisno. Ono što se bitno razlikuje ne može da se ispriča; tačnije, ja to ne umem, pa arogantno prilagođavam svet sebi tvrdeći da niko drugi to takođe ne može. Kako god: da li ćeš primetiti razliku ili nećeš, uh, pa kako sad to objasniti?…
A pre svega: hoće li se magija na sceni uopšte desiti? To se ne može znati unapred. Ponekad se desi, ponekad omane, jebigica. Važno je da pohodiš što više koncerata, da ni na jedan ne poneseš nekakvo kovertirano očekivanje, jer u tom slučaju sledi garantovano razočarenje, nego gledaš da skočiš na talas doživljaja i surfuješ njime, a da li ćeš doživeti katarzu ili se samo dobro zabaviti – ko zna…
Nastavite sa čitanjem… “Kucam ti na vrata, a ti kao da me ne čuješ…”
Pomenuh pre koji dan “sindrom drugog albuma”, pojavu koja je mnogim muzičarima presuđivala definitivnu sudbinu. Mislim da takvih primera ima toliko da bismo samo od njih mogli sačiniti zasebnu rubriku; no, više mi se dopada kada primer iskoči tako reći slučajno, a to se desilo baš u današnjem slučaju.
Sećate li se ove pesme?
Ta pesma je vinula svog autora i interpretatora u visinu u kojoj obitavaju samo nedodirljivi.