Kad se izludim nenormalnom količinom posla, ova moja luda glava krene da jurca u svim mogućim smerovima. Preksinoć, umesto da odem na spavanje kao što to čini ona nekolicina pametnih ljudi koje poznajem (svi rano ležu i rano ustaju – tačnije, obojica), ja kliknem na neke portale vesti, e ne bih li saznao šta se zbiva sa druge strane mojih večito spuštenih roletni.
Bila je to greška, naravno.
Krug meandrčenja koji se desio u sledećih desetak minuta toliko je šašav da to zaista moram da podelim sa vama. U sredini priče se nalazi ova pesma, a pošto je to jedini normalan deo priče, onda je i opravdano da krenemo iz sredine.
Elvis Costello je čovek koji je uspeo da barem jednom zbuni svakog ko se upustio u istraživanje njegovog opusa. Što se mene tiče, nemam nikakav problem da priznam da me je zbunio desetinu puta, a nešto mi govori da će toga biti još. No, to je tako: nije lako suočavati se sa genijima koji su, usput, i skribomani. Na sreću, besprekorno je lako suočavati se sa tom muzikom.
U sklopu pomalo zaboravljene podrubrike “zašto, o zašto ja ovu muziku ne slušam svaki dan”, danas vas podsećam na jednu od najdražih engleskih grupa za velike i večite dečake. Nemamo šta da oklevamo: najpre je vreme za muziku.
Kad iscuri, slobodno pustite ponovo. I zatvorite usta, nije lepo da vas drugi vide tako, više nego nonšalantno opuštenog.
Moram nešto da vam priznam: mnogo češće nego što i sam sebi volim da priznam, muziku ipak ne slušam aktivno, kao što sam sklon nadmeno da tvrdim. Dešava mi se, možda zbog hroničnog premora ili preokupiranosti nekim drugim temama, da prosto ignorišem sadržaj i poruku, ono zbog čega bi trebalo da se koncentrišem na tekst. Reagujem, možda, na poneku frazu ili stih ukoliko dođu do mene, ali celinom se ne bavim.
Ponekad, kad se na nekoj plejlisti zateknu pesmičuljci, kako nazivam muziku poput današnje, čak i ne vidim razloga za ikakav trud. Tu muziku, međutim, jednako volim da čujem kao da je reč o nečemu za mene važnom.
Prezauzeti trčanjem u začaranom krugu zarade i potrošnje, pogubili smo okvire smisla. Ponekad nam je potrebno podsećanje koliko malo znamo o svetu na kojem živimo. Jer, budemo li se imalo zamislili, shvatićemo da je otkrivanje sveta dragocena stvar. Jer, ako ništa drugo, na tom putu saznanja o svetu, možda ćemo usput saznati i ponešto o sebi.
Konačno, bez egocentrišnih predrasuda bismo možda razumeli i to da se smisao života ne lovi u besomučnoj potrazi. Smisao života se stvara.
– Star fleet to scout ship, please give your position. Over.
– I am in orbit around the third planet of star called the Sun. Over.
– You mean it’s the Earth? Over.
– Positive. It is known to have some form of intelligent species. Over.
– I think we should take a look.
Ponekad neko od muzike stvori nešto veće od života i onda to ostane za sva vremena. Danas, kad dominira plitkost, na to je teško čak i ukazati, a kamoli tek razgovarati o tome. S druge strane, ponekad su reči izlišne. Jer, reči mogu postati vredne tek onda kad onaj ko ih izgovara ili zapisuje zna kad treba da ućuti ili spusti pero.
Postoje naročite pesme – ili bi bilo tačnije da kažem da postoje naročite interpretacije nekih pesama – koje zahtevaju posebno mentalno stanje slušaoca kako bi se uklopile i “legle” na dušu. Ako se zateknete u nekom “protiv-stanju”, pesma će prosto proći pored vas, neće vas ni okrznuti i na kraju ne bude ništa od plemenitog trenutka koji muzika čini čoveku i koji nema ime. Možda ste došli do ovog zaključka i sami, čisto empirijski, kao što se to meni desilo ko zna koliko puta. Nemam objašnjenje za te čudne mentalne mehanizme niti pokušavam da ih prebrodim ili im doskočim: prosto, neke kombinacije raspoloženja i muzike ne rade u nekom času i ne mogu se silom prevazići.
Ako je za utehu, makar prepoznajem takva stanja, pa ne žigošem muziku zbog sopstvene krive nasađenosti. Prosto, gledam da se toj muzici vratim nekom drugom prilikom. No, muka je kad iz stotinu benastih razloga propustim da to učinim, nego nastavim dalje bez čestite pouke. Tada možda čak i godinama ostanem bez konačnog doživljaja neke veličanstvene pesme, jer ono što sam ranije čuo gurnuo sam u zaborav, sve dok se ne desi neka povoljna okolnost ponovnog susreta i konačnog pravog otkrivanja.
Ne želim da se ovo pisanje pretvori u patetiku, ali moram da vas upozorim da ovo pisanje započinjem a da nemam rešenje. To je prilično benasta stvar, jer ja nemam običaj da započinjem pravo pisanje dok tekst nije zgotovljen u glavi.
Dugo sam kuvao ovu nameru: sad su već godine posredi. Najzad sam shvatio da se preda mnom nalazi nešto toliko veliko da moje reči tu ne mogu da pomognu. Neka zato stihovi govore sami o sebi, a šta ćete vi od svega toga čuti, videti, zamisliti ili spoznati, neka vam bude na volju, na dušu, na čast.